- Detalji
- Autor Igor Kuvač
- Rubrika: Kolumna
Kako u prostoru, urbanizmu, arhitekturi, tako i u životu, kroz misli i djela se uvijek pojavljuje pitanje o formi i suštini. O njihovom međusobnom odnosu, mehanizmima kojim jedno drugo podržavaju, prate i predstavljaju. O svemu onome što se dešava između jednog i drugog u procesima transformacije iz jednog u drugi oblik – suštinski u formalno i obrnuto. A posebno na mjestima gdje je ta suština predstavljena nekom formom bivala potpuno nepoznata, daleka, strana... nepovezana, neobjašnjiva, nesmislena. Tamo gdje mehanizmi transponovanja čak ne postoje i gdje forma stoji bez suštine, sama sebi (ne)dovoljna, besmislena, prazna, ništavna, lažna, bezvrijedna, kratkotrajna, blijeda. Iako naizgled „pala“ s neba, bez utemeljenosti i opravdanosti, ona se i takva ipak javlja kao rezultat nekog razmišljanja, osjećanja i odluka. Pretpostavka je da su oni posljedica cijelog jednog univerzuma izgubljenosti, lutanja i rastrojstva vođeni osnovnim ljudskim i prirodnim nagonima najniže vrste, bez ustezanja i uzdržavanja.