Iza nas su prvi i deveti maj. Dva velika datuma iz bliske prošlosti, koji još uvijek žive u sjećanjima i slave se kao praznici. Iako suštinski potpuno različiti, u površnoj svijesti se vezuju za isto vrijeme nastanka, sistem i društveno uređenje u kojem su proslavljani i koje su gradili kao osnovni elementi. Ono što je danas od njih ostalo, zapravo mnogo dublje govori o bahatom odnosu prema bliskoj prošlosti, krajnjem nepoštivanju bilo kakve ideologije, društva i života prije ovog danas. Također i o potpunom nedostatku kontinuiteta kulture društva, sistema i trajanja.

..................................................................................












Šta je na kraju ostalo od tog nepotpunog socijalizma koji se živio i radio? Gdje su danas njegove stvarno priznate objektivne vrijednosti, kvaliteti i doktrine koje su učile generacije? Gdje su nestali rad, red i disciplina? Osjećaj za jednakost, zajedništvo, solidarnost, javno, zajedničko i opšte dobro? Odgovornost prema prošlosti i budućnosti, prema sebi i drugima? Na kraju, briga za šume, rijeke, željeznice, puteve i gradove? Briga za javni prostor i identitet tog prostora, kao dijela jedinstvenog identiteta naroda i postojanja?! Kako je socijalistička svijest o prostoru kao integralni dio socijalističke ideje prestala da živi, ostajući samo u sjećanju crno-bijelih i polaroid fotografija?

Istina je da su društvo, prostor i uređenje u potpunosti promijenjeni. Novo vrijeme je donijelo neke druge vrijednosne sisteme, zahtijevajući drugačija razmišljanja, učenja i snalaženja. Ali novo doba je donijelo i nove tehnologije, otvorene komunikacije, slobodne medije, pristupačnije obrazovanje i otvorene, široke uglove gledanja. Nažalost, tu negdje je, između novog i starog, ostao brisani međuprostor označen strašnim dešavanjima u godinama na prelazu i vremenu reformiranja svijesti. Kao strašni ožiljak koji boli, koji nikako ne može da se izbriše, i koji stalno oživljava traumatske sindrome u stvaranju patološke slike društva.

Odnos prema prostoru također proizlazi iz tog stanja, a sličan je na svim nivoima i svim razmjerama, s vrlo malim razlikama. U osnovi je zapravo kolektivno neshvatanje uloge, značaja i odgovornosti pojedinca u društvu i prostoru, čiji je gradivni element neodvojiv od naselja, grada, države...  A uloga je velika i glavna. Može da se koristi na različite načine, te zaista mijenja prostor i život.    

Pitanje ili tema identiteta grada u vremenu (tranzicije - bez obzira na izlizanost i nepopularnost pojma) koje se živi, kroz urbanizam, arhitekturu i konačno postor, predstavlja stvarnu sliku društva, života i stanja svijesti. Sliku koja je mutna, iskrivljena i loša. Koja treba promjene. Kao osnovni elementi procesa djelovanja u životima gradova, a posebno u procesima planiranja i razvoja, arhitektura i urbanizam danas trebaju aktivan angažman svih aktera u prostoru, razmišljanje o prostoru kao dragocjenom, neobnovljivom resursu i aktivno uključivanje javnosti u procese urbanističkog planiranja. Nekada su na projektovanje i planiranje ekskluzivno pravo imali samo planeri, urbanisti i arhitekte. Nažalost ili na sreću, svejedno više nije tako... Ali u vremenu danas, to pravo je pravo svakog slobodnog i mislećeg građanina. Nažalost ili opet na sreću, arhitekte više nisu u stanju da sami upravljaju ovim planskim procesima i zaista trebaju pomoć aktivnog građanstva.

Možda je malo poznato da najveću moć u prostoru imaju vlasnici zemljišta, a da o donošenju i usvajanju provedbene planske dokumentacije odlučuju odbornici skupština opština, koji se na izborima direktno biraju na pozicije. Dakle ekskluzivna moć je u rukama investitora i političara, a u sistemu pasivne poslušnosti, to zaista jeste problem na koji struka bez pomoći javnosti i promjene svijesti ne može  puno utjecati. Posebno u javnom prostoru i užim gradskim jezgrima, koji zapravo čine gradove, ekskluzivitet te vrste ne smije postojati jer je grad zajednička kategorija i zajedničko dobro!

Hoće li prostor biti prljav, čist i da li će uopšte postojati zavisi od svih nas, a možda su baš ovi praznični dani sa sjećanjem na ogromnu zaostavštinu jednog prošlog sistema, prilika za prisjećanje na neke stare sisteme vrijednosti, koje je potrebno obnoviti i nastaviti. Možda je prilika i krajnje vrijeme za razmišljanje o pokušaju utjecaja na svijest o prostoru, njegovom značaju i međusobnim utjecajima u građenju novog prostorng i svakog drugog identiteta.