Probudila se priroda, probudili se ljudi. Naglo i bez prelaza živnulo jedno i drugo i sve ostalo. Pomalo divlje, iznenadno i neartikulisano, samo je bljesnulo. I sve na sunce, na svjetlost, na dan, na sjaj... Bez svijesti o jasnosti, bistrini i oštrini... Pod pogledom koji vidi sve... Još uvijek lelujavost, krmeljavost, pospanost... Pomalo nesigurno, bolno, nestabilno, teturavo, blago i nježno...

..................................................................................

Ali izdvaja se jedna karakteristika. Svi bi nešto i nekako negdje. Želja, htijenje, volja, energija, trud, u početku postaju osnovno sredstvo. Pa čak vremenom ostaju stalno i jedino. Međutim i dalje su nejasni pravi ciljevi, a posebno očekivani ili stvarno mogući rezultati. Ostali su valjda negdje iza u snu i tek treba da se pojave. Možda se dese vremenom, nekako se usput otkrivajući kroz rad i razvoj. Možda i ne, ali to je ono što igru čak čini nepredvidljivom i zanimljivijom, jer je puno pravaca, puteva i mogućnosti koji se mogu otvoriti i mjesta koja se mogu dosegnuti. Samo treba krenuti i ići, nastavljati. Bez povratka, osvrtanja, zastajkivanja, kajanja i puno preispitivanja.

A put je takav, dalek, krivudav, naporan i težak sa puno prepreka, borbi, uspona i padova. Uz puno snage, odricanja i vjere s kojima treba istrajati. Bez obzira da li je put izabran ili nije, njegovu osobenost stvaraju lična unutrašnja prostranstva svakog bića. Jer zaista su ljudi različiti, posebni i nejednaki i koliko god postoji ljudi na ovom svijetu, toliko postoji puteva za svakog od njih. Samo njihovih, drugačijih od svih ostalih. Određenih samo njima znanim, ličnim znakovima pored puta.

Određeni brojnim elementima, prirodnih i stvorenih, rođenih i stečenih, svi ti prostori i tijela su jedinstveni. Bogati u svojim različitostima, oplemenjuju život i prostor. I putuju... teško i lako, dugo i kratko, srećno i nesrećno, gorko i slatko ali bez obzira na sve, u nekom univerzalnom sistemu smisleno, određeno i misionarski. Na putu do kraja sa ciljem kojem se teži, koji vodi tijelo u vanjskom i duh u unutrašnjem prostoru, prolazi se kroz vrijeme i utjecaje koji ostavljaju brojne tragove. Preoblikuju, nijansiraju, dorađuju, mijenjaju i prilagođavaju. Jer put je prepun promjena, brzina, slika, dimenzija, osjećanja, iskušenja, izazova i put drugačiji ne može da bude. Ali najvažnije ostaje – suština. Bogatstvo (ne)promjenljivog tijela, koje uprkos svim utjecajima puta ostaje jedinstveno i neponovljivo.

Put je zapravo život. To je početak koji se udahnjuje i nastaje kao najprirodnija pojava na kojoj sve počiva, a istovremeno je najveće čudo koje se stalno iznova dešava. To je trajanje označeno kao život i konačno kraj koji je nepoznat, neistražen i nedokučen. Neiskušan, pa prema tome nepojmljiv, ali također bezbroj puta izmišljen, dosanjan i izmaštan. Uvijek neprihvatljiv, strašan i bolan bez obzira što je prirodan i neizbježan. Bez obzira na sve, prije svega, treba ga započeti i stvoriti, udahnuti mu život, a zatim mu se radovati i proslavljati ga, jer je to uvijek novo rođenje, novi put i novi cilj - sama suština.

U prostoru je put, također, život i ima jako mnogo značenja u različitim aspektima posmatranja. Zavisno od mjesta i ugla posmatranja, put je sam život, prostor između dva ili više života ili ipak neka XY dimenzija, koja prostor i život postavlja u sukob, jedan naspram drugog. A tu u sukobu - između je uvijek najzanimljivije! Tu se doživljava i osjeti njegovo izvorno značenje. Predstavlja se u liniji različitih dužina, oblika, debljina, vrsta, boja i karaktera. Na putu u obliku jedne linije, doživljava se potpuno drugačiji prostor, određen prije svega vremenom – trajanjem iskustva i mogućnosti stvaranja bilo kakvog osjećaja u nepreglednom nizu na kojem se oni stalno smjenjuju. U trenucima postaje nejasano šta je u pokretu, a šta u stanju mirovanja, šta je prostor, a šta put, šta je život, a šta prolaznost...

Konačno, da ne bilo zabune i da bi prostor dobio oblik života, najvažniji je lični, intimni izbor linije koja će odrediti i voditi taj put ka ispunjenju...