Zima je sa puno snijega. Bjelina prekriva sve. Zasljepljuje. Sve podrhtava, sakriva se i staje pred ledenim danima koji traju... A oni zaista vladaju suvereno konačno zauzevši taj prijestonički položaj pred kojim sve uzmiče. Pa ipak bez puno naglosti, mirno, prirodno zdravo i normalno. Onako kako treba, bez obzira na sva neopravdana iščuđavanja i pitanja koja se javljuju bez osnova i smisla u nekoj nezdravoj i vještački izazvanoj atmosferi koja se osjeti. Kao da prirodni ciklus (istina prilično narušenog ritma) dolazi naglo, odjednom, bez najave, niotkuda i neočekivano. Kao da nikad nije postojao i kao da je sad sve odjednom iskrivljeno u svakom pogledu na društvo.

..................................................................................







Nekad i ne baš tako davno nije bilo tako... Upravo zato, trebalo bi nekad bar malo pogledati unazad. Vratiti film, prelistati stare slike i dozvati sjećanja koja postoje. Podsjetiti na vrijeme koje je prošlo, ali na isto mjesto sa svim njegovim karakteristikama koje i dalje broji neko vrijeme i u sebi nosi iste prepoznatljive osobine prirodnih, stvorenih i kulturnih elemenata. Da bi se razumjela priroda, koja je osnov postojanja na nekom mjestu i da bi iz trenutnog stanja bez zastajkivanja moglo da se krene dalje, naprijed i bez padova, neophodno je stalno osvrtanje i preispitivanje sopstvenog bića. Prava spoznaja i prihvatanje tog sopstvenog identiteta, genetskog koda i porijekla, sa izvjesnim smislom je moguće samo krajnje iskreno, kritički i otvoreno bez stida, bez predrasuda i bez obzira. Jer zapravo se jedino tako prema životu može graditi odnos, koji je prirodan, logičan, razumljiv...

Međutim, ponekad je za sopstveno otkrivanje i razumijevanje potrebno gledanje na drugu stranu, preispitivanje i poređenje... Jedan film, o kojem se posljednjih dana govori puno, a nije „U zemlji krvi i meda“, ne pravi podjele, ne sudi i ne pametuje. Bez obzira da li je original ili rimejk, stari ili novi, umjetnički ili komercijalni, bez obzira na naziv ili temu, podstiče na razmišljanje o prostoru života kroz nekoliko nivoa na različite načine koji mogu da se vide, otkriju, shvate, pročitaju, zaključe... U kontekstu doživljaja prostora, identiteta podneblja i duha mjesta, konačno predstavlja dio slučajnog ogleda o poređenju dva prostora. Jednog – ovog - bliskog i drugog – onog – dalekog. Na nivou kolektivnog osjećanja jedne zemlje, naroda, ili psihologije u paralelnom poređenju jasno se otkrivaju nedvosmislene ogromne razlike koje potvrđuju te dvije velike različitosti. U stanju, prilikama i budućnostima određenim samim geografskim karakteristikama, istorijskim činjenicama i kulturama. U filmu „Muškarci koji mrze žene“ jedna zemlja igra samu sebe i tako kao akter, scenografija i na kraju motiv, ujedno predstavlja jedan od osnovnih elemenata priče i sopstvenu stvarnost u smislu analize duha prostora. Zapravo dvaju prostora, od kojih se jedan potpuno potvrđuje u kontekstu ovog ogleda.

Konačno se u traganju za otkrivanjem sopstvene prirode bića, koja razumije prirodu života i prostora, te živi u skladu s njom bez pogovora s početka, poslije lutanja napolju, po raznim širinama i tuđinama odgovor nalazi unutra. Odmah tu u zatvorenoj duši koja stisnuta vapi da se otvori i živi u punoći. Bez dubokog poniranja u daleke generacije, već u drugoj ili trećoj unazad otkriva se razumijevanje ovih ledenih dana, priroda i prihvatanje. Oni su negdje u selu, u planini i gorštačkoj duši do koje seže osjećanje i od koje sve počinje. Zaklon, toplina i utjeha su u arhetipskim prostornim elementima. Negdje usred zavijane nedođije, u maloj dinarskoj kući sa dvije prostorije i ognjištem na sredini, svi su okupljeni oko plamena vatre koja iskričavo zbližava osvijetljena lica i duše. U atmosferi tihe toplote, misli se sabiraju, osjećanja ne sakrivaju i duše otvaraju, a prostor ispunjava suštinom.

Odatle se kreće oduvijek i danas u savremenom vremenu. Istina bez arhetipa i bez vatre, ali toplina doma se pronalazi u bilo kojoj interpretaciji. U potrazi za novim, drugačijim i originalnim idejama, koje će inspirisati unutrašnje prostore susreta, zbližavanja i zajedničarenja, te ih učiniti plemenitijim, toplijim i prijatnijim, upravo ove zime u Sarajevu se otkriva nova, zanimljiva i neobična Bela Vida Galerija. Korakom španske salse, kao teme prve mjesečne postavke, Bela Vida Galerija u prostoru estetskog optimizma nudi inspiraciju strastvene Španije, koja će u našim snijegom zavijanim, smrznutim predjelima, zagrijati srca i probuditi sva čula unutra i napolju.