Mraz na prozoru i snježne radosti u januarskim slavljeničkim danima svjedoče o vremenu jednog prostora. I tako oduvijek, od pamtivijeka. Postoji jedan, određen, oivičen prostor kao jedinstvena, prirodna, istorijska i kulturna cjelina na samo jednom mjestu, samo jednoj širini i dužini od cijelog bijelog svijeta ove velike plave kugle. U stalnom kretanju, smjenama i ciklusima, ponavljanju i obnavljanju, izlascima i zalascima, ljetima i zimama. Ne mareći za godine, decenije i vijekove, stare i nove, generacije i vremena, prošlost i budućnost koji prolaze i dolaze, taj prostor stoji stalno, tačno na svom mjestu. Jednom i jedinom, nezamjenljivom i neponovljivom.

..................................................................................







To je komad stvarnosti zemlje na kojoj se stoji, rađa, živi i umire. Koja sve to trpi, počinjući i završavajući zajedno sa životom. Ona stoički sa neumitnom snagom proživljava i zdržava sva doba generacija i vremena. Sve ljude i događaje, bogatstva i siromaštva, uspone i padove, ratove i mirove, srećne i nesrećne, stradanja i blagostanja, narode, civilizacije, pokrete, preokrete, vladare, institucije, kulture, tradicije, religije, mržnje i ljubavi, ružnoće i ljepote. Prirodna i bogom data, bogata svakojakim ljepotama i sad kao i uvijek stoji u vremenu kao tlo za život ljudima na koje je osuđena. Stoput preoran i presađen, rušen i izgrađen ovaj komad zemlje i dalje postoji kao stvarnost postojanja materije od koje je sve.

Ali ma koliko stvarno pojmljiva svakome ko je živio i doživio kao stvarnu i prirodnu datost koja se podrazumijeva, taj komad zemlje se, kao prostor života, u jednom drugom, izdvojenom i distanciranom pogledu čini potpuno nestvarno i nevjerovatno. Prostor kao superiorna kategorija i sadržilac svega. Što prima i daje sve, noseći sa sobom duh, karakter, identitet, mentalitet, kulturu, istoriju i tradiciju. Onaj što paralelno rađa i gradi život zajedno sa ljudima. Što na vrhuncu poimanja, inteligencije i svijesti u stanju jednog društva predstavlja u jednom zemlju i nebo kao samo jedno mjesto sa karakterom prostora duha u bogatstvu slojeva od vjere, kulture, istorije i tradicije. U prostoru duha svi oni se prelijevaju iz jednog u drugi.

A u stvarnosti života jučer, danas i sutra taj prostor duha poima se samo kao komadić tamo neke zemlje koji postoji samo jedan trenutak i samo za jednog čovjeka. Kao da u tom jednom sve počinje i završava baš od danas do sutra. Bez znanja o prošlosti niti brige za budućnost. Kao da više ništa nije i neće postojati osim ovog trenutka. Kao nešto strano i tuđe, nevažno i sporedno. Napušta se, prodaje i pustoši, razgrađuje, otima i ruži. Prostor i vrijeme se stalno prepuštaju i propuštaju za neke druge ljude i za neko drugo vrijeme bez ikakve svijesti o njima koji će doći i onome što će ostati. I konačno pitanje jeste “šta ostaje od svega“.

Ostaje li prostor? Ili i on odlazi? U dobu zatvaranja “Zemaljskih muzeja“ i drugih brojnih sličnih pojava koje gase ionako snažno uzdrman kulturni, istorijski i tradicijski kontinuitet, odlasku prostora duha i ne treba upitnik. On se isto kao i grumen tog komada zemlje troši i osipa, stari i gubi. A kad je već krenuo, umjetnost će nastati stvaranjem načina za njegov povratak. Odlazak je istovremeno i dolazak ali i povratak s razlikom novog ili starog mjesta. Kako god bio označen, taj put od odlaska do usmjeravanja u neki drugi tok predstavlja vrhunsko umijeće koje traži brigu, pažnju, strpljenje, povjerenje, ljubav i znanje. Jer i sam osjećaj povratka je puno teži i značajno drugačiji od olakog odlaska. Na kraju, povratak znači i odricanje, veliki trud, rad i djelovanje na svim paralelnim poljima uz ogromno umijeće njihovih prožimanja koje može ostvariti svu punoću prostora duha.

Duha koji će probuditi uspavanu kreativnu energiju, oživjeti mraz na prozorima i stvarati životni prostor te dalje kontinuirano i snažno bogatiti duh u vremenu i prostoru postojanja, uz traganje i otkrivanje njegove suštine kao integralnog dijela svega što postoji.