Odlazak u Beograd smo stalno odgađale. Činilo se da je sve drugo preče, važnije, ali nije baš tako bilo. Čekale smo pravi trenutak. I došao je. Sve se poklopilo. Čuli smo se sa arhitektom Aleksandrom Rodićem, koji je suvlasnik restorana Comunale, i uputile se prema srbijanskoj prijestolnici.

Za Beograd ne možeš krenuti, a da ne pustiš barem jednom "Ko to tamo peva" da te podsjeti na neka davna vremena, kad je kulturna scena u bivšoj Jugoslaviji bila obojena komunizmom. Scenarija koja su odstupala od takve politike ipak su nalazila put do realizacije i publike. Baš poput pomenute, već odavno kultne komedije apsurda. 

Neću biti jugonostalgična. Vraćam se na Comunale, što i jeste tema ovog teksta. Ako već niste čuli ili pročitali, to je dobitnik prve regionalne Grimizne kugle, nagrade koju dodjeljuje Enterijer.ba za najbolji dizajn enterijera. Međunarodni stručni žiri ga je izabrao među ugostiteljskim objektima iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Slovenije i BiH koji su se prijavili na konkurs. 

Ideja o vrednovanju enterijera je napredna i plemenita stvar

- Zahvaljujem na nagradi. Veoma mi je drago što nagrada dolazi iz Sarajeva i što se odnosi na teritoriju bivše Jugoslavije. Na neki način osećam se kao šampion Jugoslavije za 2015. u kafanizmu. Mislim da je ideja o vrednovanju enterijera i arhitekture jedna napredna i plemenita stvar i da će utjecati na kvalitet u širem smislu - rekao je Aleksandar Rodić tom prilikom.

Pobijedio jeste, ali nagrada mu još nije bila zvanično uručena. A nagrada je umjetničko djelo za sebe. Unikatna staklena kugla ručno napravljena u Meksiku koja se daje u trajno vlasništvo. Zašto baš Meksiko? Zato što nigdje bliže nismo mogli naći nešto što bi bilo dovoljno dobro za nagradu. Postavili smo je na postolje od crnog, hercegovačkog kamena i ušuškali u gepeku.

Laganih pet sati vožnje, izlazak iz BiH, ulazak u Hrvatsku, izlazak iz Hrvatske, ulazak u Srbiju ... Da, da, sve smo to morali proći dok nismo stigli na odredište. Strogi centar, pored Kalemegdana. Iznajmile smo stan u blizini Beton hale gdje se nalazi Comunale, tako da smo za deset minuta nakon izlaska iz stana, već šetale savskim pristaništem. 

Proljeće u decembru

Prvu noć smo provele u Toro latin gastro baru. Od svih restorana i barova, on nas je nekako najviše privukao ambijentom i muzikom. Naručile smo po Amstel i tek onda postale svjesne da "stršimo". Ne zbog naglaska, već zbog odjeće. Iako je bio prohladni decembar, djevojke su bile odjevene kao da je prevrući avgust. Vruće hlačice, duboki dekoltei, oskudne haljine ... Popile smo piće i odlučile se vratiti u stan da se odmorimo za sutrašnju dodjelu nagrade.

U povratku, na parkingu smo srele nekoliko djevojaka koje su se preobuvale. Baletanke i čizme su mijenjale za salonke sa visokom štiklom da bi se potom samouvjereno, visokog čela uputile prema jednom klubu iz kojeg je dopirala glasna muzika. Bila je srijeda. 12 sati navečer. Mi smo zaspale čim smo došle do stana.

Probudile smo se vrlo rano, odmorne i spremne za šetnju po Knez Mihailovoj. Vrijeme savršeno. Sunce kao u proljeće. A bio je decembar. Knez Mihailova je zakonom zaštićena kao jedno od najstarijih i najvrijednijih gradskih spomeničkih ambijenata, sa nizom reprezentativnih zgrada i građanskih kuća nastalih krajem 70-tih godina 19. vijeka. Smatra se da je još u vrijeme Rimljana ovdje bio centar naselja Singidunum, a u vrijeme Turaka na ovom području krivudale su ulice sa baštama, česmama i džamijama.  

Kafa u bašti, kasni doručak i već je bilo vrijeme da krenemo nazad. Prije toga smo svratile na Kalemegdan, najveći i najljepši park u Beogradu napravljen oko istoimene tvrđave gdje su nekada turski vojnici osmatrali neprijatelje i spremno ih dočekivali. Uživanje u parku nije dugo trajalo. jer trebali smo se spremiti za povod našeg dolaska.

Spremanje je trajalo duže nego što smo očekivale, jer iako smo ponijele po više različitih haljina, činilo se da niti jedna ne odgovara prilici. Na kraju smo se odlučile za one koje su najugodnije, jer kao da smo predosjećale kako će noć završiti.  Iako smo bile samo 10 minuta udaljene od restorana, krenule smo autom bojeći se za sigurnost staklene kugle. Sat poslije, to se pokazalo kao najgora moguća odluka, jer smo upravo toliko vremena provele kružeći po Beogradu i pokušavajući pronaći put do restorana. Vratile smo auto na parking i iznervirane krenule pješke noseći staklenu kuglu kao tortu kroz prepuni grad. Stigle smo 10 minuta prije početka dodjele. Sa kuglom u jednom komadu. Nama više nego dovoljno vremena da se pripremimo.  

Industrijski dizajn i jednostavna rješenja

Čim smo prošle kroz duple staklene portale, dočekala nas je ambijentalna muzika i sveden enterijer organizovan u nekadašnjem lučkom skladištu sa plafonom visokim šest metara. Šank na sredini, a sa obje strane stepenice koje vode na dvije simetrične galerije. Rasvjeta usmjerena na dugačke, zajedničke stolove od čelika i drveta. Na drvenim klupama i barskim stolicama sjedili su gosti i uživali u ambijentu. Kao pod konac poredane najrazličitije vinske flaše na policama bočnih zidova. Restoran je bio sve osim sličan ijednom koji smo dosad vidjele. Savršen industrijski dizajn i jednostavna rješenja.

Srdačan doček Aleksandra Rodića i njegovog tima, ceremonijalna predaja kugle u sigurne ruke i otškrinuta vrata hedonizma su bila širom otvorena. Uživanje je moglo da počne. Za stolom su se smjenjivali najukusniji morski specijaliteti pripremljeni bez greške u josper pećnici. Oni koji probaju hobotnicu pripremljenu na ovaj način nikada je više neće naručiti drugdje. Jer to je savršenstvo sočnog ukusa upakovanog u hrskavu koru. Nije me stid priznati, ali pojela sam najviše. Očekivala sam da mi počnu rasti krakovi ispod pazuha i da lagano odmilim prema Dunavu i ulijem se u Crno more. Ne pretjerujem.

Nakon nekoliko hobotnica, lososa i ostalih mesnih specijaliteta (ne znam koji su, jer ja sam ipak pesketarijanac), stigla su mala, slatka, čokoladna i voćna čuda na kamenoj ploči ... Azra (Da, Azra Silajdžić, naša brand menadžerica) je pojela jedno, a ja sam morala probati svako od njih. Da bih dala sud, naravno.

U pauzama između slasnih zalogaja upoznali smo divne i zanimljive ljude. Fotografa Milana Josipovića čija karijera je ostavila otiske na tri kontinenta, a on se ipak vratio u svoj Beograd. Zatim arhitektu Ljubomira Jankovića koji je već nekoliko godina urednik specijaliziranog Ego Magazina (Slobodno kliknite na link, ali tek nakon što završite sa čitanjem teksta jer čisto sumnjam da ćete se vratiti).

Ipak, najviše pažnje svih za stolom privukla je životna priča Aleksandra Rodića koji je sa nama podijelio crtice iz mladosti kada je svirao u bendu Laki pingvini. Sjećate se sigurno "Šizike" ili "Možda, možda". U oktobru 2006. godine su se ponovo okupili da bi svirali kao predgrupa bendu Duran Duran na koncertu u Beogradu.

Beograd je budan, čak i kada se čini da spava

Razgovor i večera su pojeli vrijeme i prije nego smo toga bile svjesne. Naše dobro raspoloženje nismo htjeli uspavati, pa smo se oprostile od divnih ljudi za stolom i uputile u jedan od noćnih klubova - Mr. Stefan Brown. Na preporuku mlađih gostiju koje smo upoznali. Ubrzo smo shvatile zašto Beograd ne poznaje pojam "radni dani". Uvijek je budan, pa čak i kad se čini da spava.

Zato je treći dan bio posvećen odmoru. Cjelodnevnom. Tek oko 9:00 smo krenule na večeru u Comunale, gdje su nam još jednom sva čula uživala. Sasvim dovoljno da se pune pozitivne energije već sutradan vratimo kući i počnemo planirati ovogodišnje takmičenje koje će ispisati nove, grimizne priče.