Poput najljepših prizora u Hans Andersenovim bajkama, ušuškana u borovini, na prvi pogled činilo se kao da je kućica na drvetu. Skoro da jeste. 

Izdignuta nekoliko metara iznad zemlje i uzemljena stogodišnjim borovima, odolijevala je svim vremenskim prilikama krijući spokoj i toplinu. Krijući ono čega su svi oni koji životare u bučnim i zagađenim gradovima više nego željni. 

Slučajni prolaznici bi zato svaki put zastali kada bi prolazili uskim putem pored nje. Čim bi je ugledali, zaustavili bi auto nasred ceste i slikali je, želeći sa sobom ponijeti dašak onoga što žele, onoga gdje bi voljeli biti nekad ... Kada konačno budu imali dovoljno za mir i tišinu.

A za takvu jednu kućicu zaista nije potrebno mnogo. Za ovu je, osim malo sreće da plac bude jeftin i novca za drvenu građu i ogradu od stakla, bila presudna ljubav i želja jednog čovjeka da svojoj supruzi olakša oporavak nakon kemoterapije. 

Napravio ju je sam, bez ikakvog prethodnog stručnog znanja o arhitekturi, statici, dizajnu ... Napravio ju je svojim rukama i to radeći čak i za vrijeme najvećih minusa na planini.

Danas, u ovim zimskim danima, oboje odmaraju uz toplinu kamina, rado dijeleći sa svojim prijateljima iskustvo kako je život nepredvidiv i kako je za sreću potrebno samo malo volje i malo više ljubavi. Tako su ugostili i mene, a ja nisam mogla da odolim, a da ne prenesem priču o njihovoj ljubavi i čitaocima Enterijer.ba.

Kućica je napravljena na planini Trebević, iznad Sarajeva, na više od 1000 metara nadmorske visine. 

(op.a. Na fotografijama je autorica članka i pas iz susjedne kuće koji vrlo često dođe u goste)