Kako u prostoru, urbanizmu, arhitekturi, tako i u životu, kroz misli i djela se uvijek pojavljuje pitanje o formi i suštini. O njihovom međusobnom odnosu, mehanizmima kojim jedno drugo podržavaju, prate i predstavljaju. O svemu onome što se dešava između jednog i drugog u procesima transformacije iz jednog u drugi oblik – suštinski u formalno i obrnuto. A posebno na mjestima gdje je ta suština predstavljena nekom formom bivala potpuno nepoznata, daleka, strana... nepovezana, neobjašnjiva, nesmislena. Tamo gdje mehanizmi transponovanja čak ne postoje i gdje forma stoji bez suštine, sama sebi (ne)dovoljna, besmislena, prazna, ništavna, lažna, bezvrijedna, kratkotrajna, blijeda. Iako naizgled „pala“ s neba, bez utemeljenosti i opravdanosti, ona se i takva ipak javlja kao rezultat nekog razmišljanja, osjećanja i odluka. Pretpostavka je da su oni posljedica cijelog jednog univerzuma izgubljenosti, lutanja i rastrojstva vođeni osnovnim ljudskim i prirodnim nagonima najniže vrste, bez ustezanja i uzdržavanja.
Međutim, ovdje i sad se to veliko pitanje o suštini i formi okreće i konačno svodi samo na suštinu. U nekom trenutku, kad svaka forma postaje nebitna. Odjednom se pojavljuje kao ogroman zid, poput visoke divlje planine ili nepobjedive tvrđave nasred puta. Kao neka nesavladiva prepreka, tunel bez kraja, rupa bez dna i zatvoren krug bez izlaza. Sve se prevrće i okreće, pada i ruši se, istovremeno stvarajući ogroman, težak pritisak i strašnu, laganu prazninu. Jedno od velikih životnih preispitivanja, koja se povremeno, manje ili više često pojavljuju, tjera na stalno novu rekonstrukciju cijelog života, svih osjećanja, postupaka, mjesta... Kao da zemlja naglo staje ili skreće s puta brišući formu iz korijena i s lica, ogoljevajući suštinu do srži. Svaki trenutak se vraća unazad i proživljava ponovo, a ništa ne može da se promijeni. I ništa više ne izgleda kao prije.
Da li je to trenutak u kojem sve počinje ispočetka ili trenutak u kojem počinje kraj. I kako uopšte nakon takvog potresa nastaviti dalje?
Snažno lično osjećanje preispitivanja iz životnog iskustva, koje se najlakše prepoznaje, lako je formalno pratiti u brojnim drugim formama, na isti ili sličan način. Samo možda malo manje dramatično, strastveno i potresno, a sa druge strane malo više objektivno i racionalno.
U vrijeme ljetnih festivala, vašara, teferiča i raznih drugih događaja kojih je u Bosni svake godine sve više i više, osim njihove svakako upitne forme, osnovno je pitanje smisla, suštine i značaja. I nisu potrebni nikakvi specijalni razlozi da bi se oni postavili ili snažno nametnuli iznad svih drugih. U zemlji o kojoj najbolje govori atribut „čudno“, svako „selo“ ima svoj festival, a svako „veće selo“ festivale koji se bave različitim elementima društva i koji se sedmično smjenjuju na „ljetnim pozornicama“, stalno prisutan upitnik zapravo ne smije ni da bude „čudo“. On treba da se njeguje i razmnožava. Ako je, ukupno gledajući, ljeto u Bosni označeno kao festival festivala u formi kratkog, loše isceniranog, senzacionalističkog spektakla u tom istom selu, pitanje suštine na prema formi je i sam učesnik događaja.
Konačno, kad se u presjeku stanja analizira profil publike, koja je zapravo jedna te ista gotovo svugdje, i koja se jadna na sve strane rastrže ne bi li uspjela ispratiti tu visoko postavljenu normu i zadovoljiti formu, onda je pitanje možda i suvišno. A odgovor je u potpunom besmislu, nevjerovatnom apsurdu i pogrešnim pravcima, koje otkriva preispitivanje.
Čini se da je u svakoj drugoj formi isto. U ambalaži, odjeći, kozmetici, predmetima, kućama, enterijerima... U komadima cjeline, njihovom rasporedu, boji, obliku na prema značenju, potrebi i konačno suštini i sreći! Možda je prilika da se pitanje potpuno otvori dok „Festival“ još uvijek traje i dok su igre još uvijek na sceni. Možda je tako moguće bar malo popraviti stvar i nastaviti po pravcu, prije nego što bude prekasno? Prije sudara sa zidom i novog nultog početka, ako je on uopšte izvjestan?
Pitanje glasi: „Kud plovi ovaj brod?“