Detalji

Autor Igor Kuvač

Rubrika: Kolumna

Objavljeno: 19 October 2012

Ponovo je hladno, dok padaju kiše i magle, i mrazevi ponekad zabijele, vjetrovi šaraju nebo, povijaju grane i skidaju već uvele, prezrele zelene plaštove drveća ... ulice se prazne i ljudi se povlače unutra. Dok vatra još samo lagano pucketa pripremajući postelju za prvi san, toplinom ispunjavaju konačno na jednom mjestu, uz vatru i sto, okupljena srećna lica ljudi... Dok probaju pomalo od svega što se sprema za zimnicu, od ajvara i ljutih salata preko pekmeza i slatka do onih rijetkih, samo jesenjih - pečenih tikvi i kestenja, atmosfera se zagrijava do usijanja uz ostatke stare rakije i vina ili tek vrućih novih. A onda uz igru i pjesmu polako padaju vunene čarape i džemperi...

S jedne strane se nekako čini kako s jeseni sve usporava, kako se gasi i zaustavlja, a sa druge izgleda potpuno drugačije. Zatvorenost unutrašnjeg prostora s jeseni koncentriše, akumulira i podstiče neku drugačiju energiju, sporiju i možda malo manje uočljivu, ali snažniju i dugotrajniju, koja tako najbolje opisuje neki vremenski plašt jeseni i njen prirodni smisao.

Jesen nekako sjeća na prošle dane, opominje na vrijeme, na kraj, na brzinu i na prolaznost. Na sve što je bilo i ono što nije. A onda onim hladnim vjetrom odjednom pljusne iz sve snage, udari svom jačinom i opet pokrene cijeli život. Da stigne do svega onog što još uvijek nije. Možda i ne sluteći da nikad neće jer to nije ni moguće. I kalendar, kao lišće ulice i dvorišta, zatrpa gomilom nekih porodičnih, profesionalnih i drugih obaveza, društvenih i kulturnih događaja, druženja, putovanja, iskustava... koja pozivaju, mame i vuku na hiljadu raznih strana koje na kraju nemilosrdno trgaju, svaka sebi pronalazeći određeni mali dio bića koji se odaziva, ide i strijemi... A onda se odjednom pojavi oluja i u vrtlogu počne da muti, kida i briše tu gomilu želja, interesovanja, razmišljanja, ostavljajući za sobom samo beskrajnu besmisao i jedno jedino pitanje bez smislenog i već naslućenog odgovora – Koji je smisao?

Kako i gdje sa njim s jeseni i zimom pred vratima? I zašto baš sad u trenucima svih mogućih razmimoilaženja misli, na mjestu raskrsnice svih mogućih puteva, prilika i neprilika... možda zbog te njene snažne sporosti i ogromnosti ima smisla da se baš u tom vremenu zastane. Da se pred ogromnim ogledalom konačno susretnu i prepoznaju pogledi, koji su već previše drugo izgubljeni na različitim pravcima, neiskreni, sakriveni i zapravo nepoznati. Raspršeni u želji da probaju, vide, osjete i čuju sve bez obzira na izgubljenu smisao. Možda upravo zbog mnogo ranije izgubljenog, onog za čim se traga. Onog smisla kojeg nema. Koji nije u konzumerizmu, potrošnji radi potrošnje, dragocjenom izgubljenom vremenu, resursima i energiji. Najmanje u novcu koji će možda poslije određenog vremena biti najočitija potvrda, dokaz ili pokazatelj. Zadovoljstvo je pri tom najupitnije, jer je bez smisla nepotpuno, kratkotrajno, prolazno, mlako i konačno trivijalno, nedovoljno i beskonačno prazno.

Ono što bi konačno trebalo biti najvažnije u suštini ne postoji jer je samo privremena varka bez značaja. Privid koji je trenutan stvara lažnu sliku koja vara i koja će možda tek kad bude kasno pokazati svoje pravo lice u ogledalu. Ipak ovo besmisleno lutanje možda ima nekog smisla, ako je svjesno usmjereno ka traganju za smislom ili je već sama izgubljenost u besmislu neki smisao koji je prihvaćen i koji se živi. Tamo gdje je traganje za smislom odbačena kao nepotrebnost i gdje je smisao zapravo svedena na prost i samodovoljan život ispunjen prirodnim, osnovnim nagonima, neopterećen bilo kakvim pitanjima, razmišljanjima, preispitivanjima i drugim nepotrebnim „viškovima“. Život je da se živi kako god. Pa ako i mora baš tako kako jeste i onako kako može. Jer drugačije ne razmišlja i ne zna. Jer nema ni potrebe ako je sreća, kao jedini ključ svega već prisutna, dosanjana, dosegnuta, doživljena, ostvarena...

I možda se stvarno treba osvrnuti okolo. Pogledati običnu, prostu sreću u ljubavi koja se daje i vraća. Ili treba krenuti u potragu za njom. Ne samo besmisleno lutati okolo. Odrediti ciljeve i stvarno pronalazati puteve do njih. Možda se pronađe već na samom putu ispunjavajući smisao, a možda i samo traganje ispuni život.

Koji je smisao?