"Politika je vrsta umjetnosti... a umjetnost se bori za svoj prostor... Nemoguće je odvojiti politiku od umjetnosti, jer kako ćete odvojiti lice i naličje... Uvijek je na djelu bar politika doživljaja, to kako priuštiti sebi užitak...“ (Slobodan Tišma, segmenti iz intervjua za časopis Putevi br.14/15)

Ako je suština istina, a forma laž, šta su u tom kontekstu život i umjetnost, te u tom odnosu politika sa svojim upravljačkim moćima i utjecajima jednih na druge? Gdje se onda u tom odnosu nalazi sreća? Kako uopšte izgleda oblik suštine? Da li je to neki pun ili prazan prostor, kao sve ono što postoji između apsolutnih polova? Univerzum između dva ekstrema, koji su samo pojedinačni slučajevi, izdvojeni incidenti koji bljesnu na trenutak i zauvijek ili bar do sljedećeg incidenta definišu standarde, širine i dužine svog mogućeg djelovanja... Šta je u ovom slučaju umjetnost? Da li su to već pomenuti ekstremi ili ipak sve ono između njih, nastalo u okviru običnog, svakodnevnog, prizemljenog, koji se osjeća u svakom trenutku i onda prepoznaje, transformiše i oblikuje? Ili ponovo negdje između, obično, a inicirano, nadahnuto ili inspirisano pod ozračjem najviših vertikala? Kao onostrano, čudno, uzvišeno... a ipak konačno ostvareno u nekom obliku, pojavnom, vidljivom, opipljivom, manje ili više poznatom, lakše ili teže čitljivom i na kraju prihvatljivom, odobrenom, prepoznatom i cijenjenom u nekom postojećem sistemu vrijednosti.

Svaki oblik umjetnosti na neki način predstavlja samo posredni medij između objekta koji se percepira i subjekta koji percepira. Inicijalni nadražaj, buđenje emocija, razmišljanja ili čitanja, kao prvi potez koji kasnije izaziva erupcije i lavine utisaka. Umjetnost se dakle, bez obzira na oblik, doživljava kroz lični osjećaj, prepoznavanje i razumijevanje na različite načine. Međutim u doživljaju umjetnosti je jako važno stalno preispitivati njihove oblike i istraživati kontekste nastajanja i trajanja, upravo zbog različitih oblika politika, koji utječu na slobode umjetničkih izražavanja, te dalje determinaciju ukusa i svijesti, kao redovnog dijela političkog djelovanja. Izvan ovih političkih, zvaničnih i priznatih akademskih stavova, razumijevanje umjetnosti se svodi na poistovjećivanje ličnih životnih iskustava sa iskustvima koja se pronalaze i osjećaju u njoj. Prema tome se ono, ali ne isključivo, može shvatiti vrlo prirodno i prosto, te porediti sa nivoima inteligencije, prosvjećenosti, obrazovanja i mnogih drugih odrednica pojma i svijesti kod čovjeka.

Otuda su nažalost i u umjetnosti prisutne sve društvene podjele koje ovaj Svijet podrazumijeva i na kojim sve više insistira uprkos svim svojim paradoksima. I dalje na poletu davno iskritikovanih ideja i bez suštinskih rezultata ide istim putem i definiše sistem u kojem se i umjetnost pored osnovnog elementa razumijevanja određuje cijenom i politikom. A zatim cijena karakteriše umjetnost, te kroz količinu konzumerizma određuje, uslovno, ali uz pomoć marketinga dovoljno jako i umjetničke domete, kao nivoe između već postavljenih „preskupih“ i „precijenjenih“ (ne)zasluženih ekstrema. Ali treba imati na umu da odnos kvalteta i cijene ne mora biti i nije uvijek proporcionalan, te u tom smislu u oba smjera treba razbijati predrasude o tzv. popularnim i nepopularnim umjetnostima. O širokim i uskim krugovima, dostižnim i nedostižnim dometima. Jer šta će ostati visokoj umjetnosti, ako puč u zanosu slobodne sreće prepozna sve ono skriveno a ipak moguće i dostižno?

U oblasti bavljenja enterijerima i uopšte u enterijerima, takođe vlada „politika u umjetnosti“ slična onoj globalnoj. Nažalost, maksimalno je svedena na neke minorne nivoe. Na podsmijeh lažnih kulisa i naglašenih jefitinih dekoracija. Na jeftine odnose prema kreiranju prostora u kojim se dešava život i doživljava sreća. Primjenjena, visoka umjetnost enterijera je vrlo politički korektno, propisno i dirigovano ostala na visokim štiklama s potpisom. U nedodirljivim nivoima je naravno opet tako tipično i kontradiktorno, u suštini industrijska i svedena na dizajnerske komade koji pojedinačno jesu stvoreni kao umjetnička djela, ali samo sebi dovoljni ne ostvaruju umjetnost u prostoru. Za to je pored „političkih umjetničkih“ komada potrebno mnogo više! Ili mnogo manje zavisno od vrijednosne, odnosno cjenovne percepcije. Potrebno je, nepolitički dirigovano, od gomile takvih komadića prvenstveno stvoriti arhitektonski prostor koji svim svojim elementima odgovara funkcionalnim i estetskim zahtjevima, a zatim unutar njega stvarati atmosferu za umijeće življenja iz kojeg će neki doživljeni trenutak sreće, možda potvrditi umjetnost.