"Akademski slikar Ahmet Hundur svojim znanjima o likovnim umjetnostima i slikarskim tehnikama poseže za energetskim središtem aure rodnog grada i kraja, kao za svekolikim smislom svoje krajnje osobnosti, talenta i snage. Posebnim postupkom priređivanog bajca od ljuske zelenog orahovog ploda, Hundur je nacrtao sve što pamti, vidi i zna u gradu Tešanj. Tako je sam sebi priredio izvrsnu školu o likovnosti svoga Grada i zavičaja, a koja će potom postati prva stavka njegovoga likovnog djela općenito." - stoji u kritici uvaženog Predraga Fincija.

.........................................................................................................................

Slike Ahmeta Hundura bile su dio postavke "Veličanstveni dodir prošlosti" u sarajevskoj galeriji Bela Vida. Tom prilikom razgovarali smo sa autorom o stanju u umjetnosti danas, o tome ko ima novca da kupuje slike i čemu se mogu nadati mladi umjetnici, koji tek počinju da stvaraju.

Od dana kada ste diplomirali na Akdemiji likovnih umjetnosti prošle su 34 godine. Kako Vam sa ove tačke gledišta i određenom vremenskom distancom izgledaju Vaši prvi slikarski počeci?

- Još su mi svježa sjećanja na prijemni ispit. Svi strahovi, nepoznanice, novi ljudi, pa rezultati prijemnog ispita, radost, osjećaj da si uradio nešto veliko, osvjetlao obraz pred roditeljima i prijateljima, dokazao se, posebno ja, prvi student na ALU sa prostora Tešnja.

Imao sam sreću biti student profesora kao što su Muhamed Karamehmedović, Kasim Prohić, Milivoje Unković, Ratko Lalić, Salim Obralić, Seid Hasanefendić, Alija Kučukalić, Mersad Berber, Dževad i Metka - Kraigher Hozo … i ne iznevjeriti povjerenje koje su nam ukazali davši nam diplomu.

Iskren da budem, “umjetnik”  u Tešnju u ono vrijeme pa i poslije ne  predstavlja ništa konkretno, jer “tim se može baviti svako ko ima imalo dara za crtanje”. Treba misliti o životu, od čega će se živjeti i treba imati konkretno zanimanje - inžinjer, profesor, doktor … ali ja sam bio presrećan. Pa i sada kad bih trebao da se odlučim šta izabrati za životni poziv bez  imalo dvoumljenja isto bih uradio.

Takvi komentari su bili i poslije osnovne škole kad sam se bio opredijelio za srednju umjetničku školu. Međutim završio sam u tešanjskoj gimnaziji i to po nagovoru profesora matematike koji će mi kasnije biti i razrednik i direktor i predavač matematike i fizike koje ama baš nisam volio, kao što ni moj profesor rahmetli Nijaz Tahirović nije pridavao nikakav značaj mojim željama i interesovanjima. Kad smo se sastali nakon pet godina na proslavi godišnjice mature pita me: “Šta ti ono Hundur upisa?” I kad sam mu odgovorio, prokomentarisao je da se ja nisam prošao budaleština i kao šta ćeš sad.

I vrlo često se prisjetim tih godina lutanja, razočarenja, traženja posla, bez obzira što sam bio stipendista SIZ-a za kulturu, da sam u jednom momentu bio odlučio napustiti Tešanj.

Poslije skoro cijele godine bez ikakva zanimanja počinjem raditi u jednoj fabrici konfekcije kao modni kreator, pa slijedeće godine prelazim u školu kao nastavnik likovnog, ne dugo, pa u srednju školu kao profesor umjetnosti i onda odlazak u JNA. E ta godina je nešto što mi je najteže palo. Ne volim taj način života, ne volim ograde ni fizičke ni mentalne, mislim da me je to bacilo unazad bar deset godina. Vraćam se nakon godinu dana ponovo u Tešanj i ponovo tražim posao: pa opet škola, pa onda aranžer-dizajner u jednom trgovačkom preduzeću, pa pregovori za mjesto dizajnera u Tvornici svijećica i onda rat.

Sve vrijeme pomalo, kao za svoju dušu radim kod kuće. Slikam, crtam, ali najviše skiciram, bilježim pa čak nešto i zapišem, ne odustajem od onog za što sam se opredijelio i vjerujem u to svim srcem. Imam i danas te skice koje često prelistam, nađem čak i ideju ili motiv za neku sliku i sretan sam -  sretan sam da je i danas tako - volim ovo što radim i to radim sa velikim užitkom. Sve ružne stvari sam, ne zaboravio, ali sam ih potisnuo na margine sjećanja i posvetio se onome za što sam se na kraju i školovao.

Motivi na Vašim slikama uglavnom su posvećeni rodnom kraju, Bosni i detaljima iz bh. kulturne baštine. Kako Vi u suštini izražavate sebe i lične vizije kroz jednu sliku?

- Sva iskustva koja se stiču kroz život, komunicirajući sa raznim ljudima, čitajući, putujući … normalno utječu na formiranje čovjeka i njegovu percepciju. Još kad se tome dodaju kuća iz koje potiče, odgoj, tradicija i sredina u kojoj je i kako odrastao, onda je jasna moja preokupacija tim elementima, vezanost za ono što ja sa ponosom nosim u sebi, pripadnost ovim krajevima, ovoj zemlji i ovom narodu u njoj. Uz to ja potičem iz jedne tradicionalne bosanske porodice esnafa, zanatlija (pa i ja sam jedna vrsta zanatlije) gdje je, to moram posebno naglasiti, knjiga zauzimala posebno mjesto. Neću reći da je postojao kult, ali itekako je imala značajan udio u formiranju mene kao ličnosti, a i kao umjetnika na kraju.

Sublimacija svih tih iskustava i doživljaja se normalno prepoznaju u slici, naziru se i emotivna stanja datog momenta, a na kraju krajeva šta je cilj nego potaknuti posmatrača na razmišljanje, probuditi u njemu interes da pokuša dosegnuti u nepoznate sfere i da možda prepozna sebe ili nešto svoje. Svi smo mi različiti, svako vidi drugačije, ne doživljavamo nijednu stvar isto. Svevišnji nas je takve stvorio i ostavio nam mogućnost da te razlike budu razlog našeg upoznavanja, našeg razgovora i zbližavanja.

Mislim da sam na dobrom putu kada čujem komentare o svom radu - znam da sam uspio jer sam kod posmatrača izazvao reakciju. U svemu ovome sredina iz koje potičem imala je ogroman utjecaj. Moram istaći osobenost Tešnja, posebnost koju ćemo rijetko gdje još sresti, koja se formirala kroz hiljadugodišnju  tradiciju, mnogima nerazumljivu ali … Tešanj je grad u kojem se živi, ne  stanuje - već baš živi.

To je ogromno bogastvo čovjeku ovih prostora, neiscrpan izvor i sjajan kapital za budućnost pod uslovom da je, da se izrazim ”čaršijski“ - normalan.

U Bela Vida galeriji u Sarajevu, u okviru izložbe „Veličanstveni dodir prošlosti“ Vaši radovi dali su poseban pečat enterijeru postavke. Možete li nam reći nešto više o slikama koje su se našle u ambijentu Bela Vide?

- Pošto sam poziv za izložbu u Bela Vida galeriji dobio samo par dana prije otvorenja, skupio sam nekoliko slika koje su mi bile u ateljeu, znači bez ikakvih priprema, tako da su tu bile slike koje su rađene u poslednjih par godina, slike iz ciklusa “Probuđeni” i slike - crteži iz bosanske medievale  koja je itekako interesantna i neobrađena. Tematski su odgovarale i samom nazivu izložbe, a pošto je izložba bila multimedijalnog karaktera mislim da su i organizatori a i sami izlagači zadovoljni, a posjetioci će prenositi svoje dojmove i komentarisati. Ja sam zadovoljan i mislim da je ovo početak jedne dobre saradnje.

Kroz dugogodišnji rad u umjetnosti, možete li nam prenijeti neka lična zapažanja o odnosu ljudi i slika u enterijeru? Koliko se danas slike kupuju iz čiste ljubavi u umjetnost, a koliko iz drugih razloga?

- Ovo pitanje je kompleksno, posebno u ovo vrijeme: ekonomski nedefinisano, moralno  upitno, duhovno rastrgano. Imate jedno stanje da su ljudi u nedoumici, neki iz neznanja, neki iz pogrešnih ubjeđenja, neki iz snobizma …Jedna komična a ujedno i žalosna situacija koju bih ja okarakterisao prolaznom. U zemljama kakva je Bosna ništa začudo, ali trebat će vremena da se stvari poslože onako kako treba, to je neumitan proces i ništa se tu ne može ni usporiti ni ubrzati, vrijeme zrijenja ima tačno određen rok.

Pošto se ja profesionalno bavim ovim poslom i živim od njega u prilici sam da mogu ocijeniti iz kojih razloga ljudi kupuju slike. Slobodan sam reći da je ipak ljubav prema umjetnosti u prednosti nad ostalim razlozima mada su i ovi potonji izraženi - mislim da ovakva ekonomska situacija itekako doprinosi tome: istinski ljubitelji umjetnosti nisu u mogućnosti da kupe, a oni koji mogu jednostavno ne razumiju.

Svjedoci smo teške ekonomske situacije u zemlji i regionu. Koliko ona utječe na slikarsku i umjetničku scenu Bosne i Hercegovine?

- Mislim da sam u prethodnom pitanju djelomično odgovorio i smatram da mi, osim globalnih ili regionalnih problema, imamo mnogo teže i gore unutrašnje probleme. Ne možemo vječito kriviti nekoga sa strane da nam zagorčava život i ujedno čekati da nam dođe pospremiti kuću. Gdje smo mi, šta radimo - ništa, guramo pod tuđi tepih smeće i kao nadamo se nekom boljitku -  sumnjam.

Politika odnosno ljudi koji je sprovode, ne volim je ni pominjati a moram, ovakva kakva je u nas, mislim da je izvor svih ovdašnjih nedaća i da sam na mjestu tih ljudi sutra kad se budu svodili računi, Boga mi bih bio strašno zabrinut. Primitivizam najgore vrste je osnovna karakteristika društava tranzicije ili ona “lijepa vakta ko obraza nema”. Mi smo trenutno u tome i to vrlo duboko ali znam da će sve to proći i da onaj koji normalno razmišlja, postupa i tako živi nema potrebu za strahom.

I dalje slikate bajcom i jedinstven ste predstavnik ove tehnike kod nas. Na čemu trenutno radite i šta Vas inspiriše u ovom periodu kraja zime - početka proljeća?

- Bajc je tehnika koju sam slučajno otkrio prije nekih trideset godina. Koristili su ga stari majstori stolari kombinujući ga sa grundom za  dekoraciju namještaja - imitirajući teksturu drveta itd. Ja evo već toliko godina radim s njim i vjerujte da se svakim danom sve više oduševljavam mogućnostima koje on pruža - jedino je problem što ga se kod nas ne može više naći, tako da sam ga prošle godine sam pravio i uspio sam donekle. Mi u Bosni smo primorani da razmišljamo na ovakav način, snalazimo se kako znamo i umijemo, ali vjerujte ta tehnika je toliko interesantna strancima da mene usta nekad zabole od objašnjavanja, kako to, kako se radi, kako se pravi, kako se postižu takvi efekti …

Nisam od onih na koje vrijeme ima poseban utjecaj, radim sa istom strašću i voljom bilo proljeće ili jesen. Znam samo da treba raditi i to puno. Rezultati dođu, u to sam se do sada uvjerio nebrojeno puta. Na kraju moj radni dan, vjerujte, nije kraći od dvanaest sahata.

Šta biste poručili mladim umjetnicima i onima koji se tako osjećaju. Koji put da biraju i o čemu posebno da razmišljaju?

- Nemam nikakvih posebnih poruka osim ove iz prethodnog odgovora, samo raditi i normalno na sve moguće načine sticati nova znanja, pitati ako nešto ne znaš jer vrlina je pitati. Ukoliko dopustimo sujeti da nas vodi nećemo postići ništa dobro, naprotiv izgubit ćemo se.

Kada uđete u atelje i vidite slike i crteže, da li možete reći da ste sretan čovjek?

- Ja sam sretan i zadovoljan čovjek kako god pogledam. Bio bih bezobrazan  kad bih drugačije razmišljao. U ateljeu sam presretan i trudim se da što bolje iskoristim vrijeme koje mi je Svevišnji podario, jer svi mi imamo zadaću na ovom svijetu. Nismo bez razloga ovdje i zato trebamo da je uradimo čestito, predano i najbolje što možemo. Biti zadovoljan mislim da je najveća ljudska sreća.