Izvještaj sa dAna nastavlja se predavanjem arhitekte Saše Begovića. Kako su Ivan Kucina i Begović povezani i kako se očituje sličnost (ako je uopšte moguće poređenje) govori tekst o „Perifernom trenutku“ i arhitektonskom radu ovog umjetnika.

..................................................................................

„Periferni trenutak“

Osim one “možda” esencijalne sličnosti prema kojoj se uopšte dovode u vezu, suprotno od Kucine, Saša Begović predstavio je svoj arhitektonski rad potpuno drugačije u svakom smislu! Kao član velikog, veoma uglednog i nagrađivanog biroa (grupe) 3LHD, Saša Begović nastupio je kao istinska zvijezda regionalne i evropske arhitektonske scene.

U velikoj koncertnoj dvorani Banskog dvora tražila se te večeri stolica više za predavanje nazvano Periferni trenutak. A među publikom, ovaj put, osim studenata i brojne arhitekte, mlađe i srednje generacije iz različitih oblasti djelovanja u arhitekturi, urbanizmu ili enterijerima grada. Poznata lica, klimanja glavom, sretanje pogleda, rukovanja i pozdravi, svakako su potvrdili atmosferu uskog stručnog kruga onih koji pokušavaju da od arhitekture u Banjoj Luci učine nešto više.

Hronološki presjek rada

Zadovoljni organizatori nakon kratke najave prepustili su riječ raspoloženom predavaču, koji je gotovo bez daha u hronološkom presjeku rada 3LHD-a pokazao šta je to arhitektura u svom prvom smislu, kroz prikaz nekoliko realizovanih najznačajnijih javnih objekata i najnovijeg projekta u začetku. Namjerno neću reći pravom jer je razlika između njenih različitih značenja zapravo na neki način i tema ovih osvrta na predavanja sa dAna.

Sa osvrtom na sami početak određen projektima porodičnih kuća, koje su odredile i pravac njihovog djelovanja te na njihove enterijere od kojih su radeći ih i najviše učili na početku, Begović je pokazao kako se ne treba stidjeti ranih radova, kako su svi počeci zapravo jako teški i spori, te da se jedna velika karijera stvara u vremenu nizom velikog broja malih ali značajnih koraka. Ipak imajući na umu cilj i ne pristajući na sve. S obzirom na odvažnost početka, osnivanje biroa odmah nakon fakulteta, bez pravog mentora i učeći na sopstvenim greškama, 3LHD također pokazuju značaj hrabrosti, rizika i poduzetničkog duha u jednoj dostojnoj arhitektonskoj karijeri.

Kad vlada kreativna energija...

Sve dalje je njihova zaista veoma uspješna praksa s ogromnim brojem konkursnih radova, izvedenih objekata i vrijednih evropskih i svjetskih nagrada koje su za njih dobili. Vođeni su dobrom kreativnom energijom tima, bez opterećenja ličnih sujeta, koje sigurno postoje, idejama koje lebde u vazduhu i nadovezuju se jedna na drugu, uključivanjem različitih drugih disciplina u raznim fazama projektovanja i izvođenja, te predanošću i dosljednošću provođenja koncepta od ideje do realizacije.

Zato Begović ne propušta priliku da spomene sve učesnike u projektima (konstruktere, izvođače, dizajnere), probleme, pravce kretanja i konačno rješenja čiji su rezultati očigledni na svim prikazanim objektima, među kojima su: Most hrvatskih branitelja u Rijeci, Riva u Splitu, Sportska dvorana u Balama, Centar „Zamet“ u Splitu, Zagrebački plesni centar i među posljednjim Hotel „Leon“, te Autobusni kolodvor „Žabice“ u Rijeci.

Utjecaji na njegovu arhitekturu

Konačno Periferni trenutak zapravo govori o brojnosti utjecaja na arhitekturu i možda nekim presudnim u trenutku njenog nastanka, kao i o značaju javnih prostora i događaja koje oni provociraju u njihovim objektima. Da bi se ovako na kraju i sa distance činili, naravno logični, jasni i jednostavni te da drugačiji ne bi ni mogli biti. Saša Begović ih je tako i predstavio osnovnim gradivnim elementima tog „prvog“ smisla: konceptom, idejom, konstrukcijom, bojom, materijalom, teksturom, funkcijom, oblikom... Zaista čisto, tehnički precizno i jasno, uspijevajući da prevaziđe sve negativne utjecaje propagande, politike, rokova, sredstava i čega još ne, ovog perifernog trenutka kojeg živimo, ipak uvijek ističući kao ideju vodilju uklesanu na ulazu Kneževog dvora u Dubrovniku: Obliti privatorum publica curate (Zaboravite privatne i brinite se za javne stvari).


I kao što je rečeno negdje u uvodu, Kucina i Begović sreću se možda samo još u jednom. Iz svega rečenog i prikazanog, vjerovatno u nemilosrdnoj posvećenosti radu i stvaranju čija se neprikosnovena strast osjeća uprkos svemu!