Prostor je sve što postoji. Spolja i unutra, ovdje i tamo, iza i ispred, gore i dolje, pored i naspram... On ispunjava i obuhvata, prisustvuje i postoji u svakom djeliću bićā i životā. Kao činjenica. Neprolazna konstanta, neminovnost i neizbježnost. Sastavni i tvoredbeni dio svega. On postoji, on se mijenja, transformiše, modifikuje, troši, iscrpljuje... On se osjeća i ne osjeća, prisvaja i napušta, prolazi, dolazi i odlazi. Prostor se doživljava i prostor se stvara.

Banjaluka. Rano jutro, pola 7! Svježe, prohladno ali vedro, prozračno i sunčano. Okupano zlatnom, svijetlo žutom i bijelom. Redovni jutarnji rituali i obaveze. Nestrpljenje i uzbuđenje. Dolazak sa malim zakašnjenjem. Glavni gradski trg u središtu grada u neobičnoj, užurbanoj ali i  svečanoj atmosferi praznika. Jako zvone zvona. Grad se budi. Polazak. Dva tri kruga oko nekoliko centralnih gradskih blokova i nastavak dalje... Rijeka. Vrbas. Most. Mali viseći željezni most, okupan rijekom i suncem. Blaga svijetlo siva izmaglica, gole tamne grane i još uvijek svjež, ali prošaran zeleni tepih prostrt široko. Kanjon Tijesno i put u stalnom preplitanju prosjecaju stijene, krivudajući čas brzo i oštro u uskim potezima, a onda čas sporije, lagano i široko.

Jajce. Najljepša piramidalna panorama bosanskog grada. Podne. Jak zvuk džamije i crkve u isto vrijeme. Muk. Snažan osjećaj po cijelom tijelu. To je to. To je Bosna. S jedne strane litica obrasla crnogoričnom šumom, sa druge grad iznad rijeke. Most je pogled. Vodopad. Terasa nad ponorom ljepote. Jek. Blistanje vode i čudna zaglušujuća unutrašnja tišina nad prizorom. Prilaze ljudi. Otkrivaju i sebe i druge... Pliva nestaje. I Vrbas se gubi. Komar osvaja redom crvenih i zelenih štrafti. Oslobađa se Lašva. Travnik ostaje. Bosna. Nevidljiva. Prekrivena putem i načičkanim čaršijama uz put u dolini.

Sarajevo. Ulazak. Oko brda pa direktno u grad. Pada veče. Pada magla. Gužva. Vrhunac intenzivnih i različitosti i prejakih kontrasta. Najčudnije i najljepše panorame. Urbanizam grada uz Miljacku, kičmu. Svjetla velegrada. Reflektori, blicevi, kamere, mikrofoni i poznata lica. Događaj... Noć. Novo uzbuđenje. Traženje. Sevdah. Glasovi. Opijenost. Uživanje... Zanesenost energijom. Lakoća koja odmara, budi i osvaja. Ponoćna šetnja. Puls umornog grada. Sloboda. Duh. Slojevi. Zatvorena i otvorena vrata. Ulasci i izlasci. Kucanje. Ekskluzivna intimnost. Vrhunac doživljaja... Kratka pauza. Jutro pola 7! Grad utonuo u san i maglu. Vožnja kreni i stani. Rijeka. Mostovi. Zgrade. Sokaci. Čaršija i golubovi na doručku. Panorama ostala u obrisima. Naziru se samo siluete. Sluti se nevidljivo. Još jedan prolazak i izlazak. Doviđenja... Neretva. Ukroćena. Zaustavljena. Prelaz pejzaža. Hercegovina.

Mostar. Kasno popodne. Okupan zapadnim suncem. Još blješti po koja dominantna bijela vertikala. Mali veliki grad oivičen kamenim brdima i sav u kamenu prosut s obje strane rijeke. Kratke, male vizure kao da samo bljesnu i nestanu. Najavljuju. Stajanje. Silazak. I biserni prizor još samo koji trenutak svjetluca na mediteranskom suncu što ga samo brda zaklanjaju. Most. Za divljenje. Slika. Umjetnost i tamo gdje je nema. Vodi nosi tu ledeno zelenu i neprekidnu nit... uživanje u prizoru bez riječi. Radost. Uspjeh... Slika za kraj. Pozdravi. Sjeta. Mali zastoj. Zbunjenost. Vrijeme. Žurba... Mostarski dječaci na odlasku. Igraju fudbal na ulici. Dijele bombone i žele srećan put... Opet noć i opet samo stotine kilometara ispred. Utisci i povratak.

Ovo je priča o jednom doživljaju prostora. O utisku koji su formirali prirodni i stvoreni elementi. Ljudi i dva načina gledanja samo jednog prostora. O putovanju sa gostima. Koji su zadivljeni nevjerovatnom ljepotom prirodnog bogatstva, kulturnih različitosti i gostoprimstva ljudi. Koji svojim vrlo kratkim prisustvom utječu na samog domaćina i njegovo preispitivanje. Koji pokazuju kako se to u živi i radi s ljubavlju, energijom i potpunom predanošću, te kako se taj odnos prema životu i radu posredno ali isto tako ostvaruje prema prostoru. Koji se s lakoćom i bez ikakvih opterećenja jednostavno čuva, pokazuje i osjeća.

Bez sramote.