Nakon puno teških, suštinskih, velikih, ozbiljnih i onih brojnih višeznačnih „životnih“ pitanja koja su ovdje postavljena i koja jako opterećuju, vrijeme je za mali predah i kratki odmor. Za nešto laganije?

Život je takav kakv jeste. Prilike, društvo i prostor, također. Oni su već poznati, stvarni, osvjedočeni i fakat. Ali su kao što i sam život govori, promjenljivi, živi, nestalni i nose sobom kao rijeke. Žive na svom putu od izvora do ušća mnogo različitosti, nepoznanica, dešavanja, padova, virova, bukova, ubrzanja i usporenja, tišina i zvukova, pejzaža i dešavanja. Mnogo toga se na tom dugačkom putu mijenja.

................................................................................

Sav taj život ima neki svoj tok, zapis ili sudbinu kao stalnost koja se ne mijenja baš tako lako. Posebno ne tako brzo, naglo i odjednom. On ima neki svoj zakon, dinamiku, brzinu i zahtjeve prilagođavanja. Kao jedan proces sa početkom, trajanjem i krajem. Kao i sve drugo što se dešava u prirodi. Okretanje novog lista, mora biti prirodno i spontano da bi vrijedilo, trajalo i konačno bilo dio tog života. Životne promjene moraju da prate ličnost i te dvije komponente, ta dva esencijalna sastojka treba da budu u potpunoj sinhronizaciji kako bi pratile i dopunjavale jedna drugu.

Dok se te promjene ne dese i dok dugački proces kontinuirano teče, isto tako traje i život. On se ne zaustavlja vodeći sve dalje sa novim izazovima, prilikama i preprekama. Taj svakodnevni ispunjen redovnim, malim i običnim, ali ne manje važnim stvarima i laganim temama kojima se prepušta. One su te koje su stalno prisutne, dostupne i otvorene kao da jedva čekaju da ih neko uzme u obzir i shvati ozbiljno. Da im se posveti, pokloni bar djelić pažnje, koju nikad neće zaboraviti i koju će uvijek vratiti nekim osmjehom, ljepotom, redom ili nekom drugom mjerom tog svakodnevnog sistema vrijednosti.

Goran Bregović „naš“ proslavljeni, osporavan i hvaljeni muzičar, nedavno je za jedan njemački kanal, o svojoj domovini govorio kao o emocionalnoj teritoriji. Osim svojim ogromnim radom, misleći i govoreći samo o sebi, te hedonističkim životom, Bregović takođe inspiriše na brojne mogućnosti te neke životne rijeke koja sa sobom može i donijeti i odnijeti sve. I ništa i sve ono što u njegovom liku personifikuje vedrinu, optimizam i lagodnost. Neopterećen nebitnostima oko sebe, impulsivan, intuitivan i emocionalan svemu prilazi lično i kreira samo svoj „izmišljeni“ život.

Izmišljeni život je lični izbor. Može da ga ima svako, samo zavisno od stava i strane sa koje se posmatra. Možda je nešto laganije onim s „one strane“ ili onim što bar malo provire tamo iza ogledala. Ali ni svim drugim koji se ogledaju sa „prave“ strane nije puno teže jer emocije su isti, obavezni i nesumnjivi sastojak sa svih strana. Njima se samo treba prepustiti ili ih usmjeriti u željene pravce koji vode ka lakšim rutama tih istih ili različitih puteva.

Bez puno lutanja, skretanja s puta, obilaženja i vraćanja, jedan siguran pravac nošen najsnažnijom bujicom emocija vodi... Kući... Vodi domu kao unutrašnjosti pećine obasjane plamenom vatre koji je osvjetljava, grije i određuje u izgledu, oblicima i veličini. To ognjište na sredini je mjesto izvora emocije od koje sve polazi i kojoj se vraća. Bila ona put između dvije tačke, teritorija označena cijelim skupom razbacanih tačaka, Bosna ili Amerika, selo ili grad, mala slatka kutijica od 33 kvadrata ili ogromna raskošna vila od 3333, sobičak, jedan mali kutak ili cijela kuća, ta emocionalna teritorija je mjesto akumulacije energije, ljubavi, mira... mjesto svakodnevnog prisustva porodice, prijatelja, ljubavi i njihovih međusobnih susreta. Svakodnevnih, malih i običnih u kojim se uživa i živi stalno.

Baš tako lako može da se namjesti, uredi i stalno mijenja. Da se zamisli, izmisli, nacrta, animira i oživi.