Nema Božića ni Nove godine bez šarene, okićene jelke. Čak i u kulturama koje ne proslavljaju rođenje Hrista, ukrašena jelka je simbol novogodišnjih praznika i novog početka. Zašto je kitimo i šta, zapravo, jelka simbolizuje? 

Jelka kroz istoriju

U 7. stoljeću monah iz Creditona, Devonshire (Engleska), zaputio se u Njemačku kako bi propovijedao o božijoj riječi. Prema legendi, jednog dana zatekao je grupu pagana koji su se skupili oko velikog hrasta sa namjerom da žrtvuju dijete bogu Thoru. Kako bi zaustavio žrtvovanje i spasio djetetov život, oborio je drvo moćnim udarcem pesnice.

Na tom mjestu izrasla je mala jela. Paganima je objasnio da je trouglasti oblik jele Sveto trojstvo Oca, Sina i Svetoga duha. Preobraženi ljudi počeli su vjerovati da je jela božije drvo, za što su prije smatrali hrast. U 12. stoljeću, u vrijeme Božića, kačilo se o strop, naopačke, kao simbol kršćanstva.

Prvo drvo dekorisano je u Rigi (Latvija), 1510. godine. U ranom 16. stoljeću, Martin Luter je izjavio da je okitio malo božićno drvce svijećama, da bi djeci pokazao kako svijetle zvijezde u noći.

Englesko božićno drvce

Božićno drvce je u Englesku stiglo sa kraljevima iz Njemačke. Godine 1846, popularni članovi kraljevske loze, kraljica Viktorija i princ Albert bili su objavljeni u Illustrated London News. Sa svojom djecom su stajali okupljeni oko božićnog drvceta. Budući da je, za razliku od svojih prethodnika, Viktorija bila vrlo popularna i prema njoj su se kreirali modni trendovi, englesko božićno drvce je zvanično stiglo u Englesku!



Dekoracije su i dalje bile ručno pravljene. Djevojke su provodile sate praveći pahulje i zvijezde, heklajući male kese za tajne darove i praveći papirne košarice za ušećerene bademe. Lauscha je 1850-tih počela proizvoditi prelijepe staklene ukrase za jelke u Njemačkoj, ali ih nije bilo dovoljno za izvoz.

Englesko božićno drvce je 1860-tih bilo inovativnije nego ona prošlih decenija. Male igračke su se kačile na grane, mada je ipak najviše darova bilo ostavljano na stol ispod drveta. U ovo vrijeme božićno drvce se proširilo i na druge dijelove Evrope. Mediteranske zemlje nisu bile pretjerano zainteresirane za drvce, preferirajući postavljanje scene sa kolijevkom.

Njemačkim jelama prijetilo je masovno uništenje. U trendu je bilo rezanje vrha velike jele kako bi se ono koristilo za božićno drvce. Na taj način jela više ne bi mogla rasti. Statuti su se pravili kako bi se spriječilo uzimanje više od jednog drveta.



Tokom 1870-tih, stakleni ukrasi su se počeli uvoziti u Veliku Britaniju iz Lausche (Njemačka). Statusni simbol je bio imati staklene ukrase na drvetu. Što ih je više bilo, to je status bio bolji. Kako se Carstvo razvijalo, popularni ukras za drvce bila je i nacionalna zastava. Početkom 1900 bila su popularna tematska božićna drvca, kao što je orijentalno, egipatsko ...

U Sjedinjene Države božićno drvce donijeli su doseljenici u 19. stoljeću. Dekoracije su pravili ručno i to često od lima. Američka Addis Brush Company napravila je prvo umjetno drvo koristeći istu tehniku kao kod četki za WC. Takve jelke bile su puno bolje od perjanog umjetnog drveća, jer su mogli nositi teže dekoracije. Sredinom 1960-tih, srebrne aluminijske jelke su se počele uvoziti iz Amerike. Na dnu su imale izvor svjetla koje je pravilo različit odsjaj na jelki. Za nju nisu bili potrebni ukrasi.

Novogodišnje drvo

Novogodišnje drvo je ruska i turska inačica božićnog drvceta. Jela je najčešće korišteno drvo, dok dekoracija varira isto kao i kod božićnog drvceta. Tursko novogodišnje drvo je isto kao i božićno. Zove se novogodišnje zato što se veže za Novu godinu, a 95% turske populacije su muslimani, koji ne slave Božić.  Novogodišnja slavlja datiraju iz kasnih 1920-tih godina, od kada je postavljanje novogodišnjeg drveta tradicionalni događaj u Turskoj.

Tradicija postavljanja i dekorisanja jelke u Rusiji datira iz 17. stoljeća kada je Petar Veliki donio ovaj običaj sa svojih putovanja po Evropi.

Sadnja novogodišnjeg drvceta je i vijetnamski običaj koji je dio proljetnog festivala u Vijetnamu.