Vrlo mi je teško predstaviti jednu od najkreativnijih osoba koje poznajem bez da ne zvuči pretenciozno. Šta god da napišem neće adekvatno interpretirati njegov rad, kao što to mogu uraditi fotografije u nastavku. Zato umjesto uvoda, čitajte njih i sigurno ćete se složiti sa mnom. Objektiv Edina Džeke zamrznuo je neke od najljepših i najveličanstvenijih trenutaka širom svijeta na način da smo ih i mi mogli posredno doživjeti.

Edin Džeko je fotograf, videograf i grafički dizajner iz Sarajeva. Po prvi put je član međunarodnog stručnog žirija za Grimiznu kuglu - šestog takmičenja za najbolji dizajn enterijera ugostiteljskog objekta u regionu. Sa njim smo razgovarali o tome zašto je odabrao fotografiju kao sredstvo komunikacije, šta je najbitnije za dobru fotografiju enterijera i zašto njegov rad nije motivisan nagradama.

Vaša karijera nije uvijek bila usmjerena ka fotografiji. Radili ste kao novinar, urednik, šef odjela za printane medije ... Šta je bilo presudno da odaberete fotografiju kao vaš pravac profesionalnog razvoja?

- U profesionalnim smislu, fotografija je za mene način izražavanja ali i sredstvo komunikacije. Fotografija mi daje mogućnost da kombiniram potrebu za komunikacijom kroz vizualnu refleksiju emocije i stava. Radeći na različitim pozicijama i medijskim platformama koristim ovu kombinaciju. To jednostavno dolazi samo po sebi, postavlja se na način da razvoj u jednom mediju vodi ka interesovanju za druge, bilo da je riječ o tradicionalnim ili novim medijima. Na taj način su za mene povezani novinarstvo i fotografija.

Vaš rad uključuje različite stilove, portrete, enterijere, pejzaže, konceptualnu umjetnost, pa čak i video. U kojem stilu se najviše pronalazite i kako biste ga uopšte opisali?

- U nekom svom stilu sa elementima koji su konstanta bez obzira na namjenu i tip. Stvaranje dobre fotografije nije uvijek planirani proces. Važno mi je šta u nekom odlučujućem trenutku ima značenje unutar datog konteksta, zabilježiti ravnotežu elemenata u pokretu. Tek kasnije ta fotografija može dobiti svoje značenje i u nekom konceptualnom smislu.

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja. Koju svjetsku nagradu biste izdvojili kao vama najznačajniju i za koju biste voljeli konkurisati u budućnosti?

- Moj rad nije motivisan nagradama. Vjerujem da nije ni rad mnogih kolega. Naravno, ponekad je važno dobiti priznanje koje ti govori da i drugi prepoznaju važnost onoga što radiš, ali to samo po sebi nije svrha. O nagradama u budućnosti ne razmišljam. Niti mislim da je jedna nagrada važnija od druge. Poštujem nagrade koje pomažu doprinijeti tome da se napravi značajna promjena kvaliteta u nečijem životu. Po mom mišljenju, nagrade imaju smisla u znanosti pogotovo ako omugućavaju fondove za nova istraživanja. U umjetnosti, sve je subjektivno pa tako dolazi u pitanje i objektivnost veze između nagrade i nagrađenog rada.

Jednom prilikom ste izjavili kako ste željeli studirati arhitekturu, ali ste ipak odabrali novinarstvo i informacione tehnologije. Da li ste u fotografiji pronašli način da nadomjestite neostvarenu želju?

- U svim segmentima novije povijesti arhitekture fotografija je važan medijator na relaciji objekt – javnost. Bez fotografije ne bi poznavali i prepoznavali mnoga dostignuća arhitekata u rasponu od 19 stoljeća do danas. Najbolji primjer je svojevrsna ovisnost velikog Le Curbosiera o fotografskom izričaju Luciena Herve-a. Gledajući iz te perspektive rekao bih da mi je arhitektura pomogla da se opredijelim za fotografiju.

Šta je najbitnije za dobru fotografiju enterijera. Oprema, svjetlo ili kompozicija?

- Sve je bitno. Svaki detalj je važan. Tek cijeli kontekst daje značenje i šalje kompletnu poruku. Promjenom bilo kojeg elementa, dobit ćemo potpuno novu priču. To ujedno i jeste izazov traganja za različitim kreativnim opcijama u pokušaju da se vjerodostojno prikažu emocije koje autor ima prema određenom enterijeru – onako kako ga on doživljava.

Koliko post-produkciju koristite u svom radu uzimajući u obzir da ste po profesiji i grafički dizajner?

- Vjerujem u onu izreku – "manje je više". Što manje intervencije u post-produkciji - fotografija je autentičnija. Naravno, ako se radi o dizajnu, onda je pristup potpuno drugačiji, ali i tada je "manje – više".

Posljednja fotografija koja je imala snažan utjecaj na Vas?

- Svakodnevno se susrećemo sa sjajnim novim fotografijama koje do nas dolaze kroz različite vizualne izvore u prekratkim intervalima. Iako je u tom moru informacija gotovo nemoguće isključiti osjećaj stalne otvorenosti i emocionalne angažiranosti veliki je broj fotografija koje su me impresionirale. Ipak stalno prisutan osjećaj poštovanja imam prema fotografijama Rona Haviva jer iza njih stoji priča koju ja lično poštujem i mogu prepoznati količinu hrabrosti, rizika i odlučnosti ali i fantastične osobnosti koja stoji iza njegovog objektiva, te namjere da baš to što je zabilježio bude fotografija koja će napraviti promjenu i pokrenuti stvari u nekom drugom, boljem smijeru.

Dijelite ime sa jednim od trenutno najpopularnijih fudbalera iz BiH. Koliko Vam ta činjenica predstavlja prepreku u profesionalnom radu?

- Uopšte mi ne predstavlja prepreku. Zašto bi? ‘Dva smo svijeta različita’ kao i mnogi koji dijele isto ime i prezime. Zapravo, koliko mi je poznato, ima nas više sa istim imenom i prezimenom pa vjerujem da bi u nekom drugom vremenu bili inspiracija za Olivera Mlakara.

S druge strane, Vi ste pasionirani navijač Liverpoola i trenutno radite na projektu koji će na neki način povezati sva vaša interesovanja. O čemu je riječ?

- Projekt je u povoju kao produkt ljubavi prema LFC koja traje već decenijama. Potrebno je dosta zalaganja kako bi izrastao u kvalitetan dokumentarni film kojim bih pokušao objasniti fenomen Redsa iz balkanske perspektive.

Ukoliko biste se mogli vratiti 10 godina unazad, koji savjet biste sebi dali?

- To je pitanje za Martija Mekflaja. Ali, ako već moram sjesti u DeLorean nekako bi mi bilo draže da vidim kako će stvari izgledati u budućnosti. I ne bih imao nikakvih savjeta – bolje je iznenaditi se.