Arhitekta. Kolumnista. Kreativac. Svestrana i pronicljiva osoba sa kojom je svaki intervju prilika za isticanje suštinskih problema bh. društva. Barem kada su u pitanju urbanizam, arhitektura i uređenje enterijera.  

Igor Kuvač je magistar arhitekture, predsjednik Istraživačkog centra za prostor, Banja Luka i student doktorskih studija na Odsjeku za urbanističko i prostorno planiranje, Univerzitet u Granadi (Španija). Nekoliko godina je bio stručni saradnik i kolumnista Enterijer.ba portala.

Osim o stručnim temama, sa njim smo razgovarali o tome kako Andalužani reaguju na pomen BiH, zašto čitaocima preporučuje roman "Spokoj" autora Ahmeta Hamdija Tanpinara i kako živi poznatu Konfučijevu izreku "Izaberi posao koji voliš i nećeš morati da radiš nijedan dan u svom životu".

Već treći put zaredom ste član međunarodnog stručnog žirija za Grimiznu kuglu. Kako biste ocijenili razvoj ovog projekta i šta očekujete od ovogodišnjeg regionalnog takmičenja?

- Učešće u takmičenju za Grimiznu kuglu je uvijek novi izazov kojem se radujem jer nam pruža širok regionalni uvid u izvedene projekte enterijera. Takođe uvijek s nestrpljenjem očekujem neka zanimljiva iznenađenja među finalistima koja nas redovno dobro zabave. Prošle godine sam bio u prilici da posjetim pobjednike iz prethodna dva takmičenja i mogu reći da su oba na svoj način zasluženo osvojili nagrade, te sa te strane mislim da radimo dobar posao.

Međutim stanje u oblasti enterijera je dosta nesređeno. Čini mi se da ne postoji relevantan stručni časopis koji bi na kritički način prikazivao veliku produkciju projekata enterijera. Skoro sam sa kolegama pričao upravo na temu neophodnosti pojave stručne kritike jer je bez takvog pristupa teško uspostaviti bilo kakav referentni sistem i definisati standarde kvaliteta. Primjetili smo da se projektima enterijera u posljednje vrijeme nazivaju i samo dekoraterske intervencije što je potpuno neopravdano. Nažalost, ponekad i same arhitekte postupaju slično, njihova uloga je minimalizovana, a stvarni "projektanti" su zapravo vlasnici objekata. U takvim projektima je naglasak na materijalizaciji, dok najvažniji elementi kao što su koncept, poruka i veza sa kontesktom - izostaju.

Nekoliko godina živite u Granadi, na čijem univerzitetu ste magistrirali arhitekturu i gdje pohađate doktorske studije iz oblasti urbanističkog i prostornog planiranja. Koji su Vaši dalji planovi kada je u pitanju edukacija i profesionalno usavršavanje?

- Istražujem proces i složeni kontekst formiranja, uslovno, novih urbanih tipologija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, sa naglaskom na neformalnim naseljima koja su se razvijala pod uticajem procesa izbjeglištva. Izrada teze je u završnoj fazi, te se nadam da će rezultati istraživanja doprinijeti daljem razvoju ovih naselja, da će biti korisni u savremenim migracionim procesima i načinu rješavanja problema "krova nad glavom". Planova ima puno ali će njihova realizacija zavisiti od prilika koje se budu otvarale. Volio bih da nastavim istraživački rad koji bih mogao kombinovati sa kreativnim i praktičnim, pa su zato planovi usmjereni u više pravaca. Vidjećemo... Bilo bi lijepo kada bi Bosna i Hercegovina prepoznala potencijal velikog broja mladih ljudi koji svoja zvanja stiču širom svijeta, baveći se upravo ovim prostorom. Svi oni bi sigurno mogli dati veliki doprinos za napredak, pod uslovom da taj potencijal bude vrednovan na pravi način.

Da li je mentalitet Andalužana blizak našem i koja je njihova prva reakcija kada kažete da ste porijeklom iz BiH?

- Mentalitet je sličan onoliko koliko se to generalno može reći za mentalitet svih "južnih" ili mediteranskih naroda. Postoji mnogo sličnosti ali i mnogo različitosti. Ja često u šali kažem da se "mi" ne možemo porediti ni sa kim, što se sa svakim danom potvrđuje. Prva reakcije na pomen BiH je iznenađenje, jer se BiH u Granadi i Španiji percipira uglavnom kao nepoznata, mala i udaljena zemlja. 

Mlađi ljudi se još uvijek raspituju za stanje poslije rata, mogućnost turističkih putovanja i popularnu umjetnost koju poznaju, dok se stariji sa nostalgijom sjećaju Jugoslavije koju su jako poštovali. 

Koji su trenutno izazovi sa kojima se susrećete kao direktor banjalučkog Istraživačkog centra za prostor?

- S obzirom da je Istraživački centar za prostor postavljen tako da se odluke donose dogovorom, uloga predsjednika je zaista samo formalna. Uprkos što su članovi zauzeti razvojem ličnih karijera na različitim stranama svijeta, organizacija ipak uspijeva da realizuje značajne aktivnosti, posebno zahvaljujući ekipi (Milani, Sonji, Goranu, Saši, drugom Igoru, Slobi, ...) koja trenutno svakodnevno djeluje u Banjaluci.  Koristim ovu priliku da najavim Dane arhitekture 2016. koje organizujemo uz podršku L-I-F-T prostornih inicijativa, Sarajevo i Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta, Banjaluka. Nakon Sarajeva u terminu 19-22.5., Dani arhitekture se sele u prostore Doma omladine i Banskog dvora u Banjaluci u terminu 6-12.6. Događaj sa temom "Arhitektura ispred investicije" će obuhvatiti niz predavanja, izložbi i diskusija, uz gostovanje eminentnih predavača na evropskom i regionalnom nivou.

Izazova je puno, ali je to prije svega motivacija za volonterski rad za dobrobit cijele zajednice, koja pritom ne pokazuje dovoljno interesa, razumijevanja ni podrške. To je valjda čista ljubav prema poslu koji radimo i optimizam u bolje sutra. Sa druge strane je izazov obezbjeđivanje uslova za održiv i kontinuiran rad, umrežavanje sa institucijama i organizacijama iz okruženja, uspostava saradnje sa privredom i lokalnom zajednicom, rad na suštinskim procesima za razvoj prostora, uključivanje u međunarodne istraživačke projekte...

Kako biste ocijenili urbanistički razvoj Banjaluke u posljednjih deset godina. Šta biste uradili drugačije?

- Razvoj grada je kontinuiran proces i nije ga lako ocijeniti... Možda će biti lakše poslije malo dužeg, zaokruženog perioda, ali na prvu se čini da u posljednjih 10 godina i nije bilo značajnog razvoja. On bi se prije mogao ocijeniti kao stagnacija ili se zapravo dešavao u pogrešnom smjeru. Ogleda se u nesistematičnom i haotičnom postupanju sa prostorom kao zajedničkim dobrom i neobnovljivim resursom, što se često zaboravlja i što ostavlja nesagledive posljedice. Prema tome su prostorni rezultati vrlo očigledni. Zauzimanje zelenih površina po kojima je grad nekad bio poznat, ugrožavanje javnog interesa, te izgradnja bez arhitekture su postali uobičajeni. 

Diskontinuitet razvoja je posljedica sličnog stanja u planiranju. Podsjećanja radi, posljednji važeći Urbanistički plan je donesen davne 1975. godine. U međuvremenu su postojala samo dva nacrta (1993. i 2010.) ali se desila i potpuna promjena društveno-političkog uređenja, ekonomskog sistema, demografske strukture, kulture, ekspanzija izgradnje itd., što sasvim dovoljno govori o urbanističkom razvoju. Međutim s obzirom na uslove u kojima se planovi rade i usvajaju, te na prostorne rezultate formalne i neformalne urbane fabrike, skoro smo u šali zaključili da je možda i bolje što Banjaluka već decenijama nema osnovni strateški planski dokument. Sa druge strane je problem što ovakvo stanje nije predmet dovoljnog interesovanja javnosti, pa donekle ni struke jer mi nemamo kulturu javnog učešća u procesima promišljanja prostora. Na donošenje Plana se gleda kao na gotov proizvod koji bi nešto trebalo da riješi, što je potpuno pogrešno. Planiranje se ne posmatra kao proces, a planovi se ne razumijevaju kao programi, koji bi trebali biti otvoreni debatu, kritiku i mogućnosti unapređenja. 

Slično kao na nivou projekata enterijera ne postoji dovoljno razvijena svijest o dugoročnim uticajima na "prirodu i društvo". 

Osim arhitekture, zaljubljenik ste u pisanu riječ, dizajn, fotografiju ... Kako zamišljate Vaš idealan poslovni angažman?

- Mislim da istraživački i kreativni rad upravo objedinjuju sve nabrojano. Volio bih nastaviti u tom pravcu uz veliki izazov primjene rezultata istraživanja u konkretnim prostorima i unapređenje kvaliteta života u njima, otvaranju nekih novih procesa... Volio bih da se bavim suštinskim temama tako da taj rad ima široko značenje, smisao i uticaj na širu društvenu zajednicu... 

Šta trenutno čitate?

- Ono što trenutno čitam je uglavnom usmjereno na istraživanje, a posebno na temu "zajedničkog kulturnog prostora" u Bosni i Hercegovini, koji moj rad definiše kao prostor "zajedničkog" jezika, kulture i prošlosti i koji pedstavlja kulturni kontekst analiziranih prostornih procesa. Smatram da se složeni kontekst Bosne i Hercegovine može čitati i razumjevati i na druge načine, kao na primjer kroz savremenu umjetnost, bez potrebe za ulaženje u detalje podijeljenih istorija, politika ili zvaničnih reprezentacija oko kojih ne postoji konsenzus. 

Kulturni prostor o kojem govorim se između ostalog nalazi u književnosti. Predstavlja ga grupa autora "nove generacije" koji sa manje ili veće distance slikaju kontekst poslijeratne BiH na osnovu ličnog iskustva, uglavnom govoreći u prvom licu i koristeći se svojim alter-egom. Samo neki od njih su Šehić, Vojnović, Kecmanović, Štiks, Sejranović, Hemon, Jergović...  Svi su vrlo čitani, nagrađivani i prevođeni, te jako prisutni u svakodnevnom javnom životu na kojeg utiču, formiraju ga i čine. Pored ovih izvanrednih autora, čitaocima preporučujem i knjigu koja mi je trenutno otvorena na stolu. To je turski klasik XX vijeka, roman Spokoj autora Ahmeta Hamdija Tanpinara, koji osvaja orijentom i kao što to samo klasici mogu.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Kod mene se ispostavlja istinita ona poznata Konfučijeva izreka koja kaže "Izaberi posao koji voliš i nećeš morati da radiš nijedan dan u svom životu". Dakle posao i slobodno vrijeme se prožimaju i isprepleteni su u jedno, kao određeni stil života. Ako bih nešto mogao da izdvojim onda su to neki slobodni trenuci na putovanjima i vrijeme provedeno sa porodicom i prijateljima. Volim spore šetnje koje mogu nesmetano bilježiti fotografijama ili skicama, posjećujem puno različitih kulturnih događaja, a sve više mi se sviđa da učestvujem i u njihovoj organizaciji.

Koji arhitektonski objekt u Granadi najradije posjećujete?

- U Granadi je slično kao u Sarajevu moguće čitati arhitektonske i urbanističke slojeve u samo jednom presjeku ili šetnji kroz grad. Pri tom svaki od njih sadrži vrijedne primjere gaditeljskog nasljeđa i zanimljiv je na svoj način. Međutim, u posljednje vrijeme najčešće posjećujem "novi" objekat Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Granadi, u starom jevrejskom dijelu grada - naselju Realejo. 

Ovaj  veliki i složeni kompleks zauzima cijeli jedan gradski blok) je rezultat restaruracije i rekonstrukcije bivše vojne bolnice građene u XVI i XIX vijeku, a savremena  intervencija prema projektu arhitekte Victora Lopeza Cotela je trajala punih 13 godina. Objekat je dobitnik nagrade "Premio de Arquitectura Española 2015" i nagrade "XII Bienal Española de Arquitectura y Urbanismo".  Kolega Boris Trapara je nedavno u jednom komentaru na fotografiju unutrašnjeg dvorišta objekta rekao da ga podsjeća na Carevu džamiju u Sarajevu, što je potpuno opravdana asocijacija jer se značajni tragovi islamske umjetnosti, između ostalog, nalaze i u Španiji. Takođe je poznato da je njen uticaj kasnije izražen na arhitekturi pseudo-mavarskog stila u Bosni i Hercegovini, pa je i to jedna zanimljiva veza između Andaluzije i BiH.

Šta biste poručili mladima koji žele studirati na Univerzitetu u Granadi?

- Poručio bih da se sigurno neće pokajati i da će ovdje provesti vjerovatno najbolje vrijeme u životu.