Na sve strane su neki izbori i stalno se priča o biranju, pobjednicima i poraženim... Svi mediji samo bruje o izborima. Kao da će taj popularni i medijski izbor, samo zato što je javan i poznat donijeti neke stvarne promjene i okrenuti stvari. I uvijek se čini, kao da cijeli život zavisi od tog jednog izbora. Kao da se svakodnevnica zapravo ne sastoji od mnoštva najrazličitijih, malih, velikih, bitnih i nebitnih izbora i odluka. Kao da od tih javnih, globalnih, „velikih“ izbora zavise oni „mali“ nepoznati životi.
..................................................................................
U Francuskoj su birali između socijalista i demokrata – crvene i plave, u Rusiji između istih – bijele i sive, u Grčkoj između štednje i trošenja – žute i zelene. U izborima ljepote kategorije gube granice – seksualnosti se izjednačuju i boje gube značenja. Evrovizijski izbori su već unaprijed uglavnom poznati i predvidljivi jer se samo smjenjuju „grupe blokova“, te zavise od trenutne gledanosti, televizijske konkurencije, ali su i dalje jako obojeni svim bojama duge.
Nesvjesni najboljeg, „šarenog“ perioda koji žive, maturanti ovih dana odlučuju o „životnim“ izborima. Mali izbori škole izgledaju kao presudni i teški, kao oni što određuju sreću, a zapravo to nisu – ni crni ni bijeli. Paralelno se biraju boje maturske večeri, haljine, odijela, imidži... A zatim se svi ovi izbori usitnjavaju, usložnjavaju, granaju, šire i umnožavaju u izbore ljudi, događaja, ljetovanja, dnevnog menija, odjevnih kombinacija, playliste i brojne sasvim male svakodnevne izbore i odluke koji (ne)čine život.
Sve ove izbore nekako određuju, etiketiraju i kategorišu boje, s obzirom na već unaprijed formirana mišljenja o bojama, njihovim značenjima, simbolici, iskustvu primjene i postojanja, povezanosti sa određenim društvenim, kulturnim i političkim značenjima. Ova značenja su nažalost jako dominantna, prisutna i utjecajna te ih je isto tako jako teško iskorijeniti. Jer boje su samo boje. Samo pigmenti, samo odraz na svjetlu, samo površnost... fasada, odjeća, tanki sloj, film, premaz, koji je trenutan, manje ili više prisutan, jak i vremenski ograničen izbor. Ipak, samo na osnovu to malo boje javnost je spremna da govori, određuje, izmišlja, konstruiše, kategorizuje, sudi bez dokaza i razmišljanja, boljeg upoznavanja i analize svijesti, te direktno smješta u već unaprijed spremljene kutije, grupe i foldere. Spremna da osudi, obilježi, kazni, izruguje, dobacuje i ogovara, ispunjavajući svoj život bojama nekog i nečeg drugog.
A boje su univerzalne, svačije i ničije. Svojom prisutnošću govore o potpunoj slobodi, jednakosti, ravnopravnosti – bogatstvu različitosti. Iako to praktično jesu, boje ne bi trebalo doživljavati kao sinonime za sve ono što predstavljaju i simbolišu. Boje se ne dodjeljuju, ne prisvajaju, ne otimaju... Šta su to ženske boje, muške boje, gay friendly boje, politički nekorektne, prikladne ili neskladne? Samo vještački stvorene kategorije, koje stvaraju podjele, polove, razdore, ograničenja, komplekse, grupe, pri čemu se u svima njima gubi čovjek – individualac sa svojim ljudskim osobinama. Boje su samo bogatstvo prirode koju slika svjetlost – svijetle, tamne, osnovne, izvedene, jake, blage...
Boja unutrašnjih prostora također je česta tema uređenja prostora i često postavljena kao glavna. Koja će svojim nesumnjivim psihološkim utjecajima obojiti karakter i atmosferu. Možda i hoće, ali ne sasvim, sigurno ni presudno. Boja u enterijeru je samo jedan od brojnih elemenata uređenja prostora kao dio jedne velike cjeline. Osim samo ličnog izbora ili „savjeta arhitekte“ u odnosu na kombinaciju sa nekom drugom bojom, komadom namještaja ili dijela prostora, boja je samo jedan dio ozbiljnog istraživačkog, kompleksnog i multidisciplinarnog projekta enterijera.
Konačno, život bez boje bi bio jednoličan, dosadan i siv, ali bi možda više bio posvećen suštini unutrašnjosti stvari i bića, lišenih obojenih (premazanih) spoljašnjosti koje odvlače pažnju, sakrivaju i glume. Možda bi svijet bio malo pravedniji, tolerantniji, istinitiji... Ali kad je već sve obojeno, onda treba uživati u punoći tog vatrometa boja koji treba pustiti unutra i približiti suštini. Još više obogatiti, proširiti, stvoriti, upoznati... Uz podsjećanje da se boja skida, briše, blijedi i mijenja na površini ispod koje je uvijek zamazana neka istina.