"Na krovu svijeta" je ime malog pansiona u Lukomiru upakovanog u stoljetne kamene zidove natkrivene šindrom od trešnjinog drveta.

Vanjština ove kamene kuće, a koja je svojstvena autentičnom bosanskom selu smještenom na skoro 1500 metara nadmorske visine, je gotovo ista kao i na drugim, u njenom okruženju. Dovoljno jaka, dovoljno sigurna i dovoljno otporna na oštru zimu koja je nemilosrdna na ovim visinama.

Najviše naseljeno i najviše izolovano

Lukomir je najviše selo koje je naseljeno u Bosni i Hercegovini. I najviše izolovano od najbližeg naseljenog mjesta. Zato se do njega može doći samo pješke, hodajući kroz šumu osam kilometara, iznad kanjona Rakitnice, a može se doći i preko vrha Obalj na Bjelašnici, ukoliko volite avanturu i planinarenje. Ima i makadamski put dug 17 kilometara, ako možete voziti bicklo ili imate auto koji može podnijeti kamenje, rupe i usjeke. Da, nažalost stanovnici ovog sela i dalje čekaju na adekvatan put koji će im olakšati rad i život.

Uglavnom, kako god da dođete, ono što vidite pred sobom izbrisat će sve ono što je bilo iza vas. Nepatvorena ljepota koja će vam se ukazati, mir i spokoj koji ćete osjetiti, bit će dovoljni da zadugo ne poželite vratiti se kući.

Mi se tako osjećamo svaki put kad dođemo u Lukomir. Kao da iznova proživljavamo i doživljavamo sve.

Planinarenje sa psom

Čim smo ušli u ovo selo koje se nalazi na samoj ivici kanjona Rakitnica, pustila sam psa da se okupa u koritu česme i tako osvježi od, za nju pomalo napornih, osam kilometara puta. Skoro 13 joj je godina i do Lukomira je planinarila i zimi i ljeti.

Kad smo htjeli nastaviti prema kraju sela, ljubazni domaćin iz nedavno otvorenog restorana nas je pozdravio i pozvao da uđemo.

- Pas vam neće smetati? Možemo u ćošak sjesti? - pitala sam ga.

- Naravno da neće smetati. Samo izvolite.

Sjeli smo i odmah naručili kafu i domaći sok. Da se okrijepimo. Po prvi put sam probala sok od žalfije koji se pokazao kao odličan odabir. Toliko dobar, da nisam mogla odoljeti još jednoj čaši.

Domaćin se zove Mirsad Mustajbegović, saznat ću kasnije, a štalu i zemljište u Lukomiru je kupio davno, jer se bavio ovčarstvom kao hobijem. Međutim, to nije dugo potrajalo.

Njegov sin Nermin je prije pet godina išao na studentski pohod i prolazeći pored svoje štale palo mu je na pamet da otvori pansion.

- I tako je sve krenulo. Restoran smo otvorili prošle godine. Na tome smo radili tri godine, moj otac, moj drug i majstor iz sela Duran Masleša. - priča nam Nermin.

Nemali uštipci

Nakon kratkog predaha, vrijeme je bilo i da se nešto pojede, a budući da ne jedem meso i nisam mogla probati njihove čorbe niti čekati domaću pitu, uzela sam uštipke sa tri vrste sira. Dobila sam nemali pleh.

- A kako ću ovo sve pojesti? - pitala sam više za sebe.

Međutim, jedan po jedan, dva po dva, uštipci su nestajali. Bili su toliko mekani i ukusni, da nisam mogla prestati da ih jedem.

- Ma kako ste napravili ove uštipke? - pitala sam.

- Žena mi je pokazala tačno kako ću napraviti i ja se držim mjere. Malo više bijelog, malo manje heljdinog brašna i to je to - objasnio mi je Mirsad - Baš su nam sinoć na noćenju bili neki gosti, motoristi iz Češke i sve su zavirivali u kuhinju, ne bi li vidjeli žensko kako kuha. A samo smo sin i ja bili. Otišli su oduševljeni hranom. Pola su spakovali da imaju za poslije.

Od jela nude uobičajena planinska jela poput graha, raznih čorbi, uštipaka, pita, jela sa roštilja i ispod sača.

Tri sobe u potkrovlju

Ovaj pansion ima tri sobe u potkrovlju u kojima može spavati po dvoje na bračnom krevetu. Sve je u drvetu, ušuškano i zaklonjeno od sunca. Smještaj za dvoje u sobi je 50 KM, a za jedno 30 KM.

Do soba se penje kamenim stepenicama oivčenim ogradom od kovanog željeza, sa kojih se pruža pogled na restoran smješten u suterenu.

Prirodna izolacija je sasvim dovoljna da vam unutra bude ugodno kad su vani velike vrućine.

U restoranu je svaki detalj pažljivo osmišljen i uklapa se u kamene strukture koje vuku porijeklo iz Srednjeg vijeka. Na trenutak možete zamisliti kako su gorštaci odmarali ovdje nakon rada u polju ili nakon što su vratili ovce i krave sa ispaše u tor.

Stanovnici Lukomira već desetak godina do 1. novembra napuste svoja ognjišta, silaze sa stadima ovaca i krava prema Tarčinu, Vlakovu, Hadžićima i ostalim naseljima u okolini Sarajeva, gdje provode zimu. Nekada se moglo živjeti svih 12 mjeseci u Lukomiru, a sada se živi samo šest. Svi se opet vrate u selo do 1. maja.

- Mi smo otvoreni svakim danom i radujemo se svima koji žele pobjeći od gradske vreve i tople ljetne dane iskoristiti na 1500 metara nadmorske visine, gdje je ugodnije i gdje se mogu rashladiti u ugodnom ambijentu našeg restorana. Rezervacije možete izvršiti na broj telefona  + 387 61 387 188 - poručuje Nermin.

Zato iskoristite naredne mjesece, posjetite Lukomir, uživajte u autentičnim kućama, tradicionalnim jelima, provedite jednu noć poput pravih gorštaka, gledajte naljepše zvjezdano nebo i probudite se "Na krovu svijeta".