Brave i ključevi koriste se još od davnih vremena, nastavši iz čovjekove potrebe da se ogradi i zaštiti.

..................................................................................










Stari Egipćani, Grci, Kinezi i drugi narodi imali su primitivne naprave za zaključavanje prostorija, napravljene od drveta. Sudeći po nalazima u iskopinama može se zaključiti da su Rimljani u kasnijoj epohi već imali metalne brave i ključeve, ali nisu sačuvane gvozdene brave, već samo bronzani ključevi. Pretpostavlja se da je izrada brava kod njih bila već prilično napredna i proširena po čitavoj teritoriji njihove imperije.

U Indiji, za vrijeme vladavine Annama, dragocjenosti su bile zaključavane u velike drvene blokove i tako odlagane na mala ostrva ili potapane u bazene koji su okruživali unutrašnje dvorove palača. Tu su ih štitili kraljevski «anđeli čuvari», krokodili koji su držani na granici izgladnjelosti.

Stotinama godina užad su bila korištena za “zaključavanje” vrata i njihovo vezanje za zidove. Prema legendi, čvor od konopca postao je poznati simbol sigurnosti. Zamršen od Gordiusa, kralja Frigije, i poznat po njegovom imenu - Gordijev čvor, brinuo se da osovina njegove kočije ostane pričvršćena za konje. Pričalo se da će ga odriješiti čovjek kojem je suđeno da osvoji Aziju.   

Statusni simbol

Ključ je oduvijek bio simbol čovjekovog statusa. U Egiptu, važnost «glave kuće» bila je određivana brojem ključeva koje je posjedovao. Oni su bili veliki i robovi su ih nosili na svojim ramenima. Ukoliko je neki čovjek imao više robova ili nosača ključeva, smatran je čovjekom velikog bogatstva i ugleda.

U srednjem vijeku izrada gvozdenih brava razvijala se uporedo s razvojem bravarskog zanata. Brave su i dale ime tom zanatu gotovo u svim jezicima. Brave i ključevi dotjerivali su se ukrasnom izradom. Istaknuti majstori na tom polju do 17. vijeka bili su Nijemci, a u drugoj polovini 17. vijeka Francuzi su unaprijedili izradu brava uvođenjem uređaja za utvrđivanje otvora i zatvaranjem mehanizma u kutiju. Od tada se sve manje polagala važnost na umjetničku, a više na tehničku stranu izrade.

U 19. vijeku ostvaren je revolucionaran napredak u izradi sigurnosnih brava. Pronalaze se novi tipovi brava poznati pod imenima njihovih izumitelja: Bramah, Chubb, Yale i Wertheim, od kojih dva posljednja sistema brava postoje i danas.

Potražnja za bravama je vrlo brzo rasla, tako da joj zanatska proizvodnja nije mogla udovoljiti, pa se prešlo na fabričku proizvodnju. Ona se od druge polovine 19. vijeka sve više razvijala i u industrijski razvijenim zemljama sasvim potisnula zanatsku proizvodnju, ostavljajući bravarskom zanatu samo popravke.