Za čarobni Višnjan saznala sam od prijateljice koja živi u Ljubljani. Da, od arhitektice Ivane Blaž, koja je članica našeg međunarodnog stručnog žirija za Grimiznu kuglu. Rekla mi je: "To je savršeno malo mjesto. Moraš ga vidjeti."

I teško ribu u vodu natjerati. Poslala mi je link na Bookingu i gle čuda, baš je taj dan bila neka akcija, a apartman slobodan 1. septembra. Tog datuma smo moj muž Vedran i ja "potpisali" pred svjedocima. 

Nije bilo druge nego rezervisati ga odmah. Da bih bila sigurna da je rezervacija prošla, nazvala sam vlasnika i sve dogovorila sa njim. Bio je susretljiv, raspoložen. Ma, domaćin za poželjeti, pokazat će se kasnije.

Dva dana nakon razgovora, krenuli smo put Višnjana i to iz Portoroža gdje smo boravili povodom promocije Grimizne kugle, takmičenja za najbolji dizajn enterijera u regionu.

Nepovratno zaljubljena u stari grad na brežuljku

Autom smo se popeli kamenom popločanom ulicom na sami vrh i prošli kroz venecijanska gradska vrata. Ona su nas uvela na gradski trg omeđen gusternom, baroknom ložom, zvonikom i župnom crkvom sv. Kvirika i Julite. Tu gdje sam ja stajala nekada su se donosile važne odluke gradskih otaca, tu su se okupljali građani, tu se branio ovaj gradić od Italijana, Mletaka, Francuza, Austrijanaca ... 

I baš tu nas je dočekao Dragan Čale - vlasnik Villa di Piazza u kojoj smo rezervisali apartman. Ja sam već bila gotova. Nepovratno zaljubljena u stari grad na brežuljku. 

- Uzet ćete stvari kasnije, hajde prvo da vidite apartman i da popijemo čašu domaće malvazije - uz osmijeh nas je pozvao i rukom pokazao prema apartmanu. 

Dobili smo veliki apartman na prizemlju. Izgledao je još bolje nego na fotografijama. Osjećala sam se kao da sam ušetala u neku "vintage" priču i prije nego sam bilo šta mogla reći, Dragan me je prenuo:

- A ovo je za tebe povodom godišnjice braka - i uručio mi prelijep narandžasti buket koji je uspio preživjeti narednih nekoliko dana putovanja i izdahuti tek u Sarajevu. Da, toliko me je oduševio taj gest, da sam ga nosala sa sobom kao štafetu i njegovala sve do kuće.

Uz malvaziju koju smo pili za velikim drvenim stolom i mezili sir, sudžuku i masline, Dragan nam je počeo pričati kako je taj stol trebao baciti, ali ga je ipak sredio i stavio u ovaj apartman. I ne samo to, on je napravio najveći dio drvenog namještaja za tri apartmanske cjeline koje se nalaze u ovoj prekrasnoj staroj kući koja je spomenik kulture. Nekada je bila u vlasništvu Sinčića, jedne od najutjecajnijih i najbogatijih novovjekovnih porečkih familija. 

- Ja sam inače Slavonac, porijeklom iz Osijeka i ovu kuću sam kupio prije 15 godina. Četiri zida, bez krova sa puno smeća. I zahvaljujući mojoj kćerci, koja je zaslužna za izgled enterijera, konačno sam je završio ove godine. Prve goste smo primili u julu - sa oduševljenjem nam je otkrio Dragan naglašavajući da se oduvijek želio baviti ovim poslom.

Gosti su bili iz daleke Južne Afrike, Brazila, Španije, Danske, Švedske, Njemačke, Austrije, Poljske, Izraela ... i svi se slažu u jednom. Ovo mjesto će vam pružiti bijeg od svakodnevice i odmor u pravom smislu te riječi.

Nego, vratimo se povodu našeg dolaska. Našoj godišnjici braka koju smo mudro upakovali u ovo putešestvije po najljepšem poluotoku na Jadranu za kojeg kažu da je Toscana u malome. 

Barokna loža i zalazak sunca

Dan smo proveli na plaži na kojoj je psima dozvoljeno kupanje. Otkako smo je udomili sa ulice, prije tri godine, našu Teri svuda vodimo sa sobom. Zato i organizujemo putovanja i odmore tamo gdje je ona dobrodošla. 

Vratili smo se kasno poslije podne, napravili ukusnu večeru sa najboljim iz mora i otvorili bocu crnog vina. Završili smo je u baroknoj loži na gradskom trgu. Nismo bili jedini. Mnogi su zalazak sunca odlučili ispratiti na ovom posebnom mjestu, 250 metara iznad mora, odakle se za vedrih večeri lijepo vide svjetla druge strane Tršćanskog zaljeva, sve do Venecije.

Jutarnju kafu smo popili sa Draganom u bašti, ispred kuće dok se naša Teri družila sa njegovim 16-godišnjim labradorom Bondom. Iako u poznim godinama, Bondu nije smetala naša lajavica koja je komunicirala sa svakim psom u krugu od 500 metara. 

Ubrzo nam se pridružio i njegov prijatelj koji tu živi već godinama, a porijeklom je iz Bosne. Rakija se iznijela, a priča nastavila. Obojica su se prisjećala zgoda iz Sarajeva gdje su proveli neke od najljepših trenutaka u životu. 

I zamalo smo tu ostali još jedan dan, ali bilo je vrijeme da se krene za Opatiju, koja je bila naša posljednja stanica. Obećali smo vratiti se iduće godine, a Dragana pozvali u Sarajevo na skijanje. Rekao je da će doći. 

***

One koji ne vole zimske sportove obradovat će informacija da je ove apartmane moguće iznajmiti i zimi, jer su u njima postavljene peći na drva ili kamini. Istra je posebna i u ovom periodu godine. Klima je blaga, a okolna mjesta i prirodne ljepote možete obići pješke ili na biciklu koji ne trebate nositi. Dragan će vam ga ustupiti besplatno, a ima baš impresivnu kolekciju modela, jer je i sam pasionirani biciklista.