Brujanje, glasovi, žamor, smijeh, zveckanje, lupkanje, cvrkut, gužva, sunčanje, šetnja, polet, lakoća, oslobađanje... Kao što Bajaga pjeva:

„Buđenje ranog proljeća
i blagi bol u grudima,
a pesma takva
da može da se otpeva...“

..................................................................................










Poslije bajkovite sjetne i pomalo snene, duge i hladne, snježne i bijele zime, koja je podsjetila na veliku snagu i raskošnu ljepotu prirode, te značaj zbližavanja među ljudima, konačno granulo je sunce. Izmaglicu, sivilo i zasljepljujuću bjelinu prostora zamijenila je svjetlost prozračnih žute i plave. Pogledi su oštriji, dalji i jasniji, a prostori su veći, lakši, prohodniji... Oslobođeni viškova, čisti, svježi, okupani i potpuno ogoljeni. Praznina do suštine obasjana najsvjetlije, otkriva sve do srži. Kaputi se skidaju, džemperi raskopčavaju i konačno je moguće udahnuti punim plućima.

Budi se priroda, bude se ljudi, opet se vidi i osjeti energija. Tek probuđena, kao čovjek iz sna, sirova i lelujava kao da treba razgibavanje, umivanje, blago smirivanje i plan za usmjerenje. U međuvremenu se vidi svuda okolo u gomili ljudi koji trče, lete i žure kao Alisin Zec kroz Zemlju čuda, bez početka, kraja i smisla. Bez previše tumaranja i zamaranja o brzini ili smislu, za razliku od Zeca, ali ne i od Zemlje čuda, najbrže i najlakše je do najbližeg kafića. Malog omiljenog kutka u poznatom krugu sa tek obnovljenom baštom, sa starim sunčanicama i u novim patikama. Uz produženu s mlijekom i čašu vode, dnevne novine i wireless internet pristup tema je cijeli svijet. I malo je! Ali zato je njegov komadić neposrednog okruženja, djelić male čaršije neiscrpan izvor.

Kad se uz smijeh do suza na stare i neke nove viceve sve pretrese, ostaje na kraju i vrijeme za prave, ozbiljne, životne teme. Nekoliko minuta prije sljedećeg susreta, poziva na ručak ili gradskog autobusa, tema je ona koja će biti nastavljena sljedeći put, ali sad stvarno, ozbiljno i radno. Ako se naravno u međuvremenu zaista nešto uradi kao priprema i ako ponovo, prije susreta, ručka ili autobusa, bude dovoljno vremena. U vremenu i životu „na odloženo“ moguće je da se nešto desi i virtuelno, ali ipak to nije to bez kontakta uživo u, naprimjer, ovakvoj, nezamjenljivoj atmosferi „buđenja“.

I zaista je uživo sve drugačije. U okruženju poznatih ljudi i stvari, u atmosferi određene javne zajednice postoji određena vrsta slobode koja je društveno odgovorna i podstiče na život punim plućima. Nekako inspiriše i nadahnjuje za više i bolje. U suprotnom, u malim, izolovanim i zatvorenim krugovima, buđenja mogu imati neke drugačije karaktere na koje mnoga proljeća nažalost sjećaju.

Da ne bi sve ostalo na nekoliko (ne)doživljenih minuta uz kafu koja je već popijena i na genijalnim, često do kraja neizrečenim, idejama između četiri oka, za male svjetove umjetničkih, stvaralačkih krugova potrebno je samo malo više energije koja je s proljećnim buđenjem već tu i samo je treba uhvatiti. Osim ispijenih kafa i stoput istih ispričanih priča potrebno je malo više aktivizma, koji će konačno dovesti do stvarnih realizacija. Mjesto ili događaj, na kojem je priču moguće objaviti, podići na viši nivo i možda približiti realizaciji, jeste dio globalnog pokreta –PechaKucha Nights, koje su u Banjoj Luci počele da žive od prošle godine u produkciji UAA! i magazina Crna ovca. Odziv aktivista iz kreativnih stvaralačkih krugova, broj učesnika i publike, te njihova međusobna interakcija na banjalučkim PechaKucha Nights samo svjedoče o (ne)ispričanim pričama samo jedne čaršije. A šta je sa svima ostalim?

Još jedno proljeće se budi uz nadu da se neće izgubiti u vremenu, da nova energija pokreće i da pjesma može da se pjeva.