Dragi moji vjerni čitaoci i posebno čitateljke, samo danas i samo ovaj put, prvi put Vam se obraćam direktno i u prvom licu. Jer je i prilika takva. Posebna. Jer danas na ovaj način želim da Vam se sasvim lično zahvalim za cijelu jednu godinu pažnje, povjerenja, podrške, razumijevanja i čitanja.
Godina prođe brzo. Prebrzo! Kao ova jedna koje se ovdje prisjećam, tako i sve ostale prošle... Munjevito, nevjerovatno i kako sad iz daljine, kad je već prošla, izgleda, neosjetno. Ispunjena nekim teškim danima koji nikad ne prolaze, preteškim trenucima koji traju kao preduga vječnost, prekriveni mrakom i gustom maglom, pritisnuti težinom tamnih oblaka, omorine, tjeskobe, bezizlaza... Takvi se u nedogled otegnu u beskraj i čini se da nikad neće prestati. Ipak kad prođu, ostaju negdje daleko u prošlosti kojoj nema povratka, u vremenu koje je prošlo i nikad se više na isti način neće ponoviti. Sve ružno se zaboravlja, potiskuje, ignoriše i oprašta kako bi nastavilo dalje.
Puno je i svih onih stvarno neosjetnih, izbrisanih, gotovo nevidljivih, nepoznatih. Onih glupih, nijemih kojih se niko ni ne sjeća. U kojima se ništa ne dešava i ništa se sem starenja ne broji. Oni su svedeni na moranje, na osnovne potrebe i služe samo kao nastavci, veze između svih onih ispunjenih prolaznih i neprolaznih. Takođe, za odmor i predah od svih onih značajnih lijepih i ružnih. Oni su uvijek prisutni i redovni, te su zato i oni jako važni. Ako ništa da bar balansiraju i uspostavljaju redovne tokove tih linija koje zapravo sve isto vode u samo jednom smjeru.
Najvažniji su naravno oni koji kao ovaj danas imaju poseban smisao i svoje specijalno značenje. Koji prolaze najbrže. Oni stalno žure i bježe, ali su takvi da vrijedi trčati za njima i hvatati ih na svakom mogućem koraku. Kao što godina prođe za dan, tako oni za sekund samo prolete. Ali zato najduže ostaju najdublje urezani u sjećanje i žive sa nama svaki dan. Ti dani su dio nas samih i sa svim onim iskustvom koje sobom nose, oni se zauvijek pamte i zapravo čine sve te živote. Oni se bilježe u kalendare, slave i nazdravljaju. Oni nas okupljaju u veselje i isto tako vraćaju životu u najtežim trenucima. Oni se vade iz starih debelih albuma uspomena, prizivaju stare slike, mirise i zvukove, mame osmijehe...
Upravo takvi su bili svi ovi dani interakcije s Vama i cijela ova godina koju ovdje zajedno proslavljamo. Ispunjeni lakoćom, pozitivnom stvaralačkom energijom i neprocjenjivim zadovoljstvom...
Ja sam Vam ove godine pisao o svemu. O politici, kulturi, umjetnosti, sportu, građanskom aktivizmu, putovanjima, životnim stilovima, tržištu i mnogim drugim temama kroz koje sam pokušavao da bar dodirnem ili posredno na bilo koji način govorim o dizajnu, enterijeru, arhitekturi, urbanizmu i uopšte prostoru... O prostoru kao okviru za život ili samom životu u kojem se sve dešava i koji je na na ovaj ili onaj način posljedica, odnosno odrednica svega o čemu se ovdje razmišlja, piše, čita i konačno stvara.
Ako sam pri tom bar u jednom malom djeliću uspio da dotaknem, probudim ili podstaknem Vaša lična razmišljanja, osjećanja ili postupke, onda sam zaista uspio u tome da ova kolumna ima svoje opravdanje i smisao. Onda je to najveća nagrada i najveći poklon pored onog ogromnog zadovoljstva, na poznatoj adresi, svakog drugog petka prijepodne. Samo Vama zahvaljujem uopšte na prilici da naglas razmišljam... Da saberem misli, osjećanja, utiske... Da i sam sebe preispitam, potvrdim ili opvrgnem u svim ovim malim razgovorima i konačno dobijem odgovore, koji su u različitim oblicima stizali sa različitih strana.
Nazdravljamo i dalje virtuelno, a prvom prilikom i uživo u Galeriji Bela Vida!
Jedna, prva godina prođe...