Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
(Ostajte ovdje... Aleksa Šantić 1896.)


A predsjednik Omladinskog savjeta jednog od Entiteta, pomalo šovinistički povodom svjetske nedjelje mladih izjavljuje da svi koji su odlučili da idu, to treba već jednom i da urade, da „tako odlučni“ ovdje nisu ni potrebni, te da oni koji ostaju treba da budu svjesni situacije i da se sami potrude da je poboljšaju.

Iz običnog života mladih ljudi se lako zaključuje (ne)postojanje nekog sistemskog, zvaničnog i „državnog“ stava po ovom pitanju i brojnim drugim pitanjima. U situaciji u kojoj je više od 50 % mladih nezaposleno, u kojoj nastavak školovanja zapravo predstavlja bijeg od bijede i odlaganje odrastanja, u kojoj mladi ljudi i poslije 30-te godine, čak sa porodicom i djecom žive u nekoj vrsti zajednice (ekonomskoj ili stambenoj) s roditeljima, u dvosobnom „socijalističkom“ stanu ili spratu kuće bez fasade u predgrađu, te zavise od ukupnih zajedničkih porodičnih primanja, a oni koji rade jedva zadovoljavaju osnovne potrebe i spajaju kraj s krajem... zaključci sami zvone u zraku. Da se ne govori o nekim životnim snovima, ciljevima, modelima, uzorima, motivima, inspiraciji, budućnosti, sigurnosti... O čemu se ovdje zapravo radi? Može li se u BiH uopšte postaviti pitanje: Šta je život, a kamoli šta je stil života ili čak umjetnost življenja?

Bela Vida galerija u Sarajevu svaki mjesec predstavlja tematske postavke u stilu neke države, posredno približavajući i neke stilove življenja naroda svijeta. Skoro je u olimpijskim krugovima predstavljen, takođe jedan stil načina života i to onaj britanski neopterećen drugima i okrenut sebi, svojoj tradiciji, kulturi, društvenom i političkom uređenju. Od svih onih koji su u potrazi za bilo kakvim životnim stilom ipak bili odlučni i otišli, čuje se, vidi i sjeti pomalo od mnogo različitih uslova života i životnih stilova širom svijeta... Ve iz Japana, preko bijela svijeta, šalje slike života koji je predan radu, skroman, usmjeren, disciplinovan, užurban. Koji izgleda stran, dalek i čudan, ali prilagođen uslovima i u svojim uslovima normalan. Pomiren sa sobom i podrazumijevan. Ki iz Španije donosi široki osmijeh, puno sunca i neke lijepe opuštene atmosfere, blagodarnog života u skladu sa religijom, sa vremenom, navikama, iskustvima i prošlim bogatstvima. U vremenu turbulentan ali u jedinstvu smiren, sa nadom i s mogućim izlazima. Nem iz Kuvajta segmentno izvještava o opštem prosperitetu, snažnom zamahu koji pokreću ogromna prirodna bogatstva i čvrsta ruka, te o miješanju civilizacija, sudaru koji oblikuje stil između istoka i zapada, jednog otvorenog i onog drugog zatvorenog, zaštićenog, skrivenog i tajnovitog. Jer je tako moguće, jer se ne isključuju i zajedno opstaju.

Svi ovi stilovi, naravno uz sve različitosti imaju neke zajedničke elemente kao univerzalne odrednice koje ih definišu. A jedan od osnovnih je prostor – sve geografske karakteristike mjesta pa prema tome odatle i ostale istorijske, kulturne, političke i sve druge. A ono što sve te živote održava takvim, te od njih, bez obzira na dnevne, prolazne okolnosti čini umjetnost življenja jesu sigurnost, kontinuitet, nezavisni identitet...

Tako je negdje tamo... a ovdje je poznato, sve drugačije. Ovdje se ne vjeruje svojim očima, jer ništa nije kao što izgleda. Puno je gore. Ovdje ih treba otvoriti četvero, naoštriti šesta i sedma čula, instinkte, oslušnuti proročanstva i možda preživjeti. Naravno sa stilom koji je jednak načinu života i svemu onome što je iza njega, iza ograde, vrata i fasada... sa umijećem preživljavanja koje prevazilazi sve poznate stilove življenja, kosi se i graniči sa onostranim, nemogućim, najčudnijim... I na kraju je sasvim jasno da nigdje nije kao ovdje i da ne može biti. Nigdje nema ni „ovakvog Sunca, ni brata ni hljeba“. I šta je jedan stil života naspram cijele umjetnosti preživljavanja? A kako reče „sagovornik“ s početka, izbor je naš?!