Niko ne može sa sigurnošću tvrditi kada su ljudi počeli peglati svoju odjeću.

................................................................................................................ 

Ipak, poznato je da su Kinezi, prije svih drugih, koristili zagrijan metal za peglanje. Tave napunjene vrelim ugljem prevlačili su preko zategnute odjeće. Prije nekoliko hiljada godina ova metoda je odlično funkcionirala.

Kamene pegle

U međuvremenu, u sjevernoj Evropi u istu svrhu korišteno je kamenje, staklo i drvo. U prvom stoljeću našeg doba, Rimljani su za peglanje koristili drvene prese tako što su veš stavljali između dvije drvene ploče i pritiskali ih koloturom.

Kamenje sa ravnom podlogom koristilo se za peglanje vunene odjeće, ali i za njeno poliranje. Jednostavna okrugla glačala od tamnog stakla pronađena su u mnogim grobovima vikinških žena i vjeruje se da su se koristila za peglanje na daskama predviđenim za to. Nešto novija staklena glačala često su imala ručke, odnosno bila u obliku pečurke.

Drugi načini peglanja bili su dostupni imućnijim ljudima. U srednjem vijeku, za potrebe peglanja velikih stolnjaka i plahti, koristili su se okviri za zatezanje ili valjci između kojih bi se provlačile plahte.

U skromnim kućama koje nisu imale prese, za peglanje plahti i stolnjaka upotrebljavali su se veći predmeti, jer se kamenom baš i nije moglo sve ispeglati. Tako se peglalo uz pomoć velike daske ili kolotura.

Drvene i odvojive ručke

U kasnom srednjem vijeku, kovači su počeli praviti jednostavne ravne pegle. Grijane su na vatri ili peći. Neke su se čak pravile i od kamena, poput onih u Italiji. Terakota se također koristila za pravljenje pegli i takve pegle su pronađene na raznim mjestima od Srednjeg istoka do Nizozemske.

Metalne pegle su u početku imale ručke od istog materijala koje su se grijale zajedno sa ostatkom pegle, te ih je zbog toga trebalo umotati u krpe radi lakšeg rukovanja. Kasnije su se počele koristiti drvene ručke koje se nisu grijale, a 1870. su predstavljene i odvojive ručke koje su svoju primjenu našle u cijelom svijetu.

U to vrijeme, da biste imali efektan sistem peglanja, bile su vam potrebne barem dvije pegle. Dok jednu koristite, drugu grijete. Velika domaćinstva sa slugama imala su specijalne peći za smještaj pegli.

Zato je peglanje tradicionalnih tkanina bez blagodeti električne energije bio iscrpljujući posao. Pegle su se morale držati besprijekorno čistim, išmirglanim i ispoliranim. Ostavljale su se dalje od zapaljivog materijala i redovno su se mazale tankim slojem masti kako bi se izbjeglo hrđanje.

Vosak od pčela je spriječavao peglu da se zalijepi za krutu odjeću.

Osim toga, trebalo se brinuti i o temperaturi. Vrlo je teško bilo ocijeniti da li je pegla dovoljno zagrijana ili je, pak, pregrijana, tako da se često dešavalo da se peglom odjeća progori ili smežura. Poznato je testiranje zagrijanosti pegle pljuvačkom, mada je prefinjeniji način bio opisan u jednoj knjizi Charlesa Dickensa – 'Držala je peglu na alarmantno maloj udaljenosti od njenog obraza, kako bi provjerila njenu temperaturu...'

Pegla na gas

Uskoro su pegle dobile spremnike u koje se stavljao užareni ugalj koji je peglu držao toplom duže vrijeme. Ovakva pegla se stoljećima koristila u mnogim zemljama.

Početkom 13. stoljeća, kad je krojački zanat počeo da se širi po većim evropskim gradovima,  stvorene su osnove za razvoj električne i parne pegle kakvu danas poznajemo.

Otkriće plina kao izvora energije sredinom 19. stoljeća označilo je pojavu gasne pegle koja je ili grijana na posebnom postolju ili na vreloj ploči preko plamena plina.

Druge pegle su grijane na sličan način pomoću vinskog špirita. U kasnijim verzijama, gas je proveden kroz crijevo u peglu koja je imala pričvršćen gorionik.

Električna pegla

Zahvaljujući elektrifikaciji mnogih malih zanata i domaćinstava novi izvor energije osvojio je tekstilnu industriju krajem 19. vijeka, kada je nastala električna pegla. Dalje tehničko unapređenje pegle je izvršeno 20-ih godina 20. vijeka instaliranjem automatskog termostata, te 50-ih godina uvođenjem električne parne pegle.

Tokom dugotrajnog razvoja pegle, pritisak koji je pravljen peglom, odnosno težina pegle, bila je odlučujuća za ravnanje tekstila. Tu funkciju su kasnije preuzele toplota i vlaga.

Antičke pegle su imale više od 15 kilograma, dok je današnja prosječna težina pegle oko 1-1,2 kg (proizvode se u rasponu od 0,7 do najviše 3 kg).