Kašika, viljuška i nož koriste se još od davnina. Iako dijele zajedničku namjenu i naziv „pribor za jelo“, nisu nastali u isto vrijeme nego kao tri predmeta sasvim nezavisna jedan od drugog.

..................................................................................





 

Kašike od drveta i školjki

Kašike su korištene za jelo još od paleozoika.

Prahistorijski ljudi su najvjerovatnije koristili školjke ili udubljene komadiće drveta kao kašike. I grčka i latinska riječ za kašiku nastale su od riječi „cochlea“ što znači spiralno oblikovana kućica za puža. Anglosaksonska riječ „spoon“ znači komadić drveta, čime se naglašava široka upotreba ovog materijala za kašike u sjevernoj Evropi.

Osim od školjki i drveta, kašike su pravljene i od metala poput zlata, srebra i kombinacije kalaja i olova, te od slonovače, porculana, kristala, rogova, gline i kostiju.  

U 1. vijeku, Rimljani su napravili dvije vrste kašika koje su imale dalekosežan utjecaj. Prva koja se zvala „ligula“, bila je korištena za supu i kašastu hranu. Imala je ovalnu zdjelicu i dekorativnu ručku. Druga vrsta kašike zvala se „cochleare“ i imala je malu, okruglu zdjelicu i tanku ručku za konzumiranje jaja i školjki. Rane engleske kašike vjerovatno su napravljene po uzoru na ove dvije, nakon rimske okupacije Britanije od 43. do 410. godine.





Viljuške sa dva zupca

Viljuške vode porijeklo iz vremena drevnih Grka. Takve viljuške bile su nešto veće i imale su dva zupca. Korištene su za rezanje i služenje mesa. Zupci su sprečavali meso da klizi tokom rezanja.

U 7. vijeku, na dvorovima Srednjeg istoka, viljuške su se počele koristiti za jelo. Od 10. do 13. vijeka, viljuške su bile uobičajen pribor za jelo među bogatim Bizantijcima. U 11. vijeku, Bizantijci su ih donijeli u Italiju, gdje su u širu upotrebu ušle tek pet vijekova kasnije.

Iz Italije viljuške su 1533. godine stigle u Francusku, kada se Catherine de Medicis udala za budućeg kralja Henryja II. Francuzi su se teško navikli na viljuške, budući da je njihova upotreba smatrana «glumatanjem».

Englez Thomas Coryate je 1608. godine iz Italije donio prvu viljušku u Englesku. Englezi su viljuške smatrali feminiziranim i nepotrebnim priborom. "Zašto nekome treba viljuška kada mu je Bog dao ruke?" - pitali su se. Ipak, one su našle put do bogatih ljudi. Pravljene su od skupocjenih materijala kako bi njima zadivili goste. Male viljuške sa dva zupca obično su bile korištene za slatku i ljepljivu hranu.

U kasnom 17. vijeku, u Francuskoj, napravljene su veće viljuške sa četiri zaobljena zupca. Dodatni zupci pobrinuli su se da hrana više ne pada na pod. U ranom 19. vijeku, ovakve viljuške počele su se praviti i u Njemačkoj i Engleskoj, te su se polako proširile i na Ameriku.




Nož kao oružje i pomoć pri jelu

Još od prahistorijskih vremena nož je korišten kao oružje i alat. S vremenom ulazi u upotrebu i pri objedovanju.

U srednjem vijeku u Evropi domaćini svojim gostima nisu obezbjeđivali noževe te su ovi koristili svoje lične noževe koje su nosili zataknute za pojas. To su bili kratki i oštri noževi koji su se koristili za rezanje i prinošenje hrane ustima ali i kao oružje te su predstavljali potencijalnu opasnost za stolom.

Nakon što su viljuške počele dobijati na popularnosti, za stolom više nije bilo potrebe za nožem. Francuski kralj Luj XIV je 1669. godine zabranio upotrebu noževa na ulici i za stolom kako bi smanjio pojavu nasilja.

Zabrana korištenja dovela je do promjene u dizajnu. Počeli su se proizvoditi noževi sa oblim i širim krajem. Početkom 19. vijeka u upotrebu se vraćaju noževi s oštrim rubovima.